Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. augusta, rijeka Neretva svojim čudnim šumom, neki se zaklinju da je to rika, doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaka tada dopire glas čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i biraju svoju žrtvu.
Postoji više predanja o tome zašto se čuju tako užasni krici. Jedna od njih je priča o “Žutom”. Evo ko je on!
Danima poslije utopljeništva Žutog, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko smaragdne reke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.
Jedini trag njegovog boravka bila je odjeća, pažljivo složene na stijeni. Nisu ih dirali. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile.
Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se “Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.
Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se niko nije usuđivao to protumačiti.
I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.
A onda, iznenada, jednog jesenjeg dana, “Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.
Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, gledao je u prazno. Bio je obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku.
I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na selima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.
Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. “Žutog” su – prema toj priči – podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.
Doznavši od njega da je bio stranac u gradu, i da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njenom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, gdje i pripada.
Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: “Nadrljao je k’o Žuti”.
