Milivoje Lazić (66), rođen u semberskom selu Crnjelovo, cijeli svoj radni vijek proveo je radeći na pruzi Bijeljina – Šid, ali i na prugama u Srbiji. Svojevremeno je radio kao čuvar pruge, ali i kao pomoćni pružni radnik. Sa suprugom sada, kada je u privremenoj penziji, sa nekih 150 KM Milivoje živi pored pruge, nedaleko od bijeljinske fabrike „Elvako“.

Tužnim pogledom ispraća posljednje pružne pragove i šine koje se skidaju zbog najavljene izgradnje nove saobraćajnice i koji će završiti na otpadu starog gvožđa.

- Radio sam dugo na savskom mostu na Rači, da bi me „ŽTP Ruma“ kasnije prebacila na poslove u Šid. Radio sam u vrijeme bivše Jugoslavije na četiri željezničke stanice kao radnik obezbjeđenja. Dobio sam u Bijeljini i namjenski stan, jednu kuću pored pruge, u kojoj i danas živim sa suprugom – ističe Lazić.

Milivoje kaže da je željeznička pruga nekada za Semberce značila „prozor“ u svijet.

- S povratnom voznom kartom, koja je koštala oko 2,5 KM, moglo se otputovati do Beograda i vratiti nakon obavljenog posla u Bijeljinu. Danas nam pruga puno nedostaje. Ima sirotinje koja nije u stanju bar jednom godišnje da posjeti članove svoje familije razbacane po različitim dijelovima bivše Jugoslavije. Za skupe autobuske karte mnogi nemaju novca – kaže Lazić.

Mnogi ljudi su ovih dana pustili suzu gledajući kako se demontiraju kolosijeci i skidaju željezničke šine. Milivojev sin Aleksandar radi u Šidu na željeznici, na poslovima manevriste. U Šidu živi i njegova kćerka Slavica, koja je udata za Savu Šarca, vozača lokomotive.

I djeca su krenula Milivojevim stopama, zarađujući, kako on ističe, častan i tvrd hljeb na željeznici.