Po osnivanju Sarajeva, počeli su se razvijati i zanati. Među prvima su bili oni vezani za vojne potrebe, dok su se ubrzo nakon njih pojavili i zanati koji su zadovoljavali svakodnevne potrebe ostalog stanovništva. Kako se grad širio i jačao, tako su u njemu nastajala i nova zanimanja, a zanatlije su se organizirale u posebna udruženja – esnafe.

Tadašnji zanatski dućani počeli su se nizati oko današnjeg Kolobara hana, koji je u to vrijeme bio prvi karavan-saraj u gradu. Podigao ga je Isa-beg Ishaković u drugoj polovini 15. stoljeća, postavivši temelje urbanog razvoja Sarajeva. Oko takvih važnih mjesta okupljao se trgovački i zanatski život, pa su dućani rasli i nizali se u urednim redovima.

Zabilježeno je da je Sarajevo imalo više od osamdeset različitih zanata raspoređenih u pedesetak čaršija, među kojima je najistaknutija i najveća bila Baščaršija, kao srce trgovačkog i zanatskog života grada. Međutim, odlaskom Osmanlija s ovih prostora, čaršije su polako počele nestajati. Zanati su se postepeno gasili pred nadolazećom industrijalizacijom, pa je kao najznačajniji sačuvani dio ostala upravo Baščaršija. Od nekadašnjih brojnih čaršija danas su uglavnom ostale ulice koje svojim imenima čuvaju uspomenu na davna vremena i stare zanate.

Prvi halvadžija

Ipak, od nekih čaršija nije ostao ni naziv ni vidljiv trag. Jedna od njih bila je Halvadžiluk, čaršija u kojoj su radile halvadžije – zanatlije koje bismo danas nazvali slastičarima. Svoje ime dobile su po halvi, jednoj od najprodavanijih poslastica tog vremena, spravljanoj od meda i pekmeza. Ovaj zanat pojavio se u Sarajevu već krajem 15. stoljeća, a kao prvi poznati halvadžija spominje se izvjesni Kasim još 1489. godine.

Kako je grad rastao i životni standard stanovništva se povećavao, rasla je i potreba za slastičarima. Esnaf halvadžija se širio, pa su se s vremenom stekli uvjeti za formiranje posebne čaršije namijenjene upravo ovom zanatu. To se dogodilo u vrijeme vladavine Gazi Husrev-bega, oko 1530. godine, u razdoblju najvećeg procvata i ekspanzije Sarajeva.

Halvadžiluk je svoje mjesto imao u samom srcu Sarajeva te od samog početka dijelio je njegovu sudbinu – i uspon i stradanja. Njegov prvobitni izgled ozbiljno je narušen u velikom požaru 1842. godine, nakon čega ova čaršija više nikada nije vratila svoj nekadašnji oblik, iako je život u njoj nastavio da traje u izmijenjenoj formi. Halvadžije su tokom kasnijeg vremena ostvarivale solidan prihod, naročito od trenutka kada je šećer u većim količinama počeo pristizati u Sarajevo, najčešće preko Dubrovnika. U to vrijeme šećer je bio luksuz i mogle su ga priuštiti uglavnom imućnije porodice, pa su glavni kupci bili upravo slastičari i halvadžije, koji su ga dalje prerađivali i koristili u svom zanatu.

Dolaskom šećera znatno se proširila i ponuda slastičara. U Halvadžiluku su se počele praviti i prodavati različite vrste halve: bijela halva, crna halva, tahan halva i druge varijante, koje su se razlikovale po načinu pripreme i sastojcima.

Bozadžije i salepčije

U nekim od dućana halvadžijske čaršije bile su i bozadžije i salepčije. Interesantno je da su prije Osmanskog carstva, stanovnici ovih prostora voljeli  konzumirati vino, a nakon većinskog prelaska stanovništva na islam, većina je naviku ispijanja vina zamijenila bezalkoholnim napicima kao što su boza i salep, a koji se na našim prostorima konzumiraju i danas.

Prodavci boze su se znali kretati s naprtnjačama koje su bile bakrene i okalajsane, a u njima se nalazila boza s ledom te se na taj način prodavala stanovništvu. Najveća potražnja za bozom bila je u ljetnom periodu, a za održavanje njene  hladnoće, led se sa sela Ledici kod Bjelašnice lomio i prodavao sarajevskim bozadžijama. Led se prilikom prevoza i skladištenja, čuvao u slami u hladnim magazama bez svjetla.

Zbog skučenosti prostora u staroj gradskoj jezgri, Halvadžiluk se s vremenom širio prema gornjim dijelovima grada, u pravcu Sagrdžija i Kasapske čaršije, iznad prostora današnje tramvajske stanice. Osim Sarajlija, ovim zanatom su se u velikoj mjeri bavili i majstori albanskog porijekla, koji su često dolazili u grad, zadržavali se kraće ili duže vrijeme, a jedan dio njih se trajno nastanio u Sarajevu i postao dio njegove svakodnevne urbane slike. Sarajevski poslastičari su ponekad dobijali i prezimena prema svom zanatu i esnafu, pa su tako nastajala prezimena poput Halvadžija i Halve, koja i danas svjedoče o toj staroj zanatskoj tradiciji.

Veliki požar

Da je to bio izuzetno unosan zanat, pokazuje primjer Hadži Hasan Bozadžija, koji je zaradom od tog posla početkom druge polovine 16. stoljeća podigao i uvakufio kupolnu džamiju u ulici Logavina, s kamenim munarom, koja i danas stoji na istom mjestu kao važan spomenik tog vremena.

U prvoj polovini 19. stoljeća, u drugom velikom požaru 1908. godine, Halvadžiluk (u nekim zapisima spominjan i kao Halvadžijska čaršija) ponovo je stradao i gotovo u potpunosti nestao, a njegovi ostaci su porušeni te nikada nije obnovljen u svom izvornom obliku. Tadašnji poslastičari su se nakon toga iseljavali i svoje mjesto i “selamet” tražili na drugim lokacijama u gradu. Postepeno su se gubili i tragovi njihovog izvornog esnafa, koji se vremenom transformisao u savremene slastičarne kakve danas poznajemo. Ipak, dio tradicije halvadžijskog zanata prenio se i na aščije, koji su u svoju ponudu uključili razne poslastice poput kadaifa, hurmašica, tufahija i sličnih jela, čuvajući tako dio stare kulinarske baštine.

Od nekadašnje čaršije ostao je samo donji dio, koji danas čini prostor Baščaršija s prepoznatljivim trgom i golubovima. Gornji dio čaršije, koji se prostirao iznad tramvajske pruge, u potpunosti je nestao i više ne postoji u svom izvornom obliku.

Danas se sve vrste halve mogu pronaći u Sarajevu, naročito na Baščaršiji, dok se domaća halva i dalje najčešće priprema u muslimanskim kućama, posebno uoči odabranih dana i noći. To je skromna, jednostavna smjesa brašna i ulja, upržena i zalivena agdom, pripremljena s posebnom pažnjom. Halva se zaprži kako bi se njen miris širio kućom, ukućani zasladili i kako bi se tim običajem obilježila posebnost tih trenutaka.

Da nije sačuvanih naziva ulica i sokaka koji nose imena starih zanata, teško bismo i znali koliko je različitih esnafa nekada postojalo u Sarajevu. Većina tih zanata vremenom je nestala, potisnuta promjenama načina života, industrijalizacijom i gubitkom tradicionalnih potreba grada.

Maketa stare Baščaršije

Ipak, jedna od rijetkih čaršija koja je sačuvala svoj izvorni zanat do danas jeste Kazandžijska čaršija, koja se nalazi u današnjoj ulici Kazandžiluk. Ova čaršija i dalje čuva tradiciju starih majstora kazandžija, podsjećajući na vrijeme kada je Sarajevo bilo ispunjeno raznovrsnim esnafima i živim zanatskim centrima.

Lijepo je istaći da je nakon 1908. godine kada je Halvadžiluk u potpunosti nestao, na istom lokalitetu, formirana pijaca.

Velika maketa stare Baščaršije na kojoj se mogu vidjeti čaršije koje su u međuvremenu nestale kao što je Halvadžiluk, napravljena je sredinom prošloga stoljeća kao prikaz cjelokupne sarajevske čaršije iz 1878. godine, a koja prikazuje stanje koje su Austrougari zatekli po osvajanju Bosne i Hercegovine.

Maketa je napravljena prema vjerodostojnim dokumentima i spisima. Autor Husein Karišik je radio po instrukcijama akademika Hamdije Kreševljakovića. Služi za turistička razgledanja, ali i za potrebe rekonstrukcije objekata. Radi lakšeg transporta maketa je rađena iz više dijelova koji se uklapaju. Tako je putovala po mnogim izložbama širom Evrope. Danas se čuva u centralnom dijelu Brusa muzeja, ustakljena i zaštićena.