PONOS I INAT

Biserka Karapuš o 8. martu u ratnom Sarajevu: Očuvali smo privid normalnosti u tom ludilu oko nas

Djevojke i žene su u cijelom ratnom periodu vodile računa o svom izgledu, ne samo za Osmi mart, nego kroz cijeli period, kazala je Biserka Karapuš za „Avaz“

Sjećanje na Osmi mart u ratnom Sarajevu. Avaz

Piše: Adela Kukić

8.3.2021

Fotografija ponosne i prkosne Sarajke iz 1992. godine, Biserke Karapuš, obišla je svijet. Sedamnaestogodišnju Biserku je fotografski objektiv „uhvatio“ u trenutku dok je pretrčavala takozvanu snajpersku aleju. 

Mlade Sarajlije su se na razne načine odupirale ratnom sivilu - buntom, svirkama, gordim stavom i uzdignutom glavom.

- Djevojke i žene su u cijelom ratnom periodu vodile računa o svom izgledu, ne samo za Osmi mart, nego kroz cijeli period – kazala je Biserka Karapuš za „Avaz“.

Ako nema bonova, onda se trampiš

U ratnom Sarajevu je Osmi mart, govori nam Biserka, bio ono što je i inače – Dan žena i praznik. I kao takav se obilježavao.

- Postojala je mogućnost da u Ferhadiji i nekim drugim ulicama na malim tezgicama uspijete doći do cvijeta, pretežno plastičnog, ali se moglo naći i nešto svježeg. Bilo je tu i naušnica, nekih komada odjeće i slično – prisjeća se Karapuš i dodaje da se u nedostatku bonova koristio princip trampe.

Praznik je bilo sasvim normalno proslaviti.

- Mislim da je gledajući iz današnje perspektive takvo nešto svima nama bilo neophodno kako bismo očuvali privid neke normalnosti u svom tom ludilu koje se dešavalo oko nas. Na taj način smo nekako, koliko je to bilo moguće, pokušavali zaštititi svoje psihičko stanje - rekla je Karapuš.


"Nismo se dale"

Kazala je da su žene i djevojke čak i u ratnom periodu htjele biti ono što jesu, sređene i uređene.

- Bez obzira što se radilo o cipelama ili čizmama dva broja većim, ili manjim, koje ste uspjeli dobiti od nekog, ili, recimo, šminki kojoj je istekao rok trajanja pa platite to nekom manjom očnom infekcijom, nismo se dale. Htjele smo biti ono što jesmo, sređene, uređene žene – objašnjava.



Podrumski derneci

Mladi su se družili, uvijek bi se našlo neko mjesto za okupljanje, razgovor i svirku. Dijelili su nade, snove i strahove. Sa većinom tih prijatelja je ostala u kontaktu, govori nam.

- Ukoliko nije bilo mogućnosti sastati se kod nekog u stanu, uvijek su tu bili podrumski derneci i gitara. Bilo je veselo koliko je moglo biti – kazala je.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.