Anja Šimpraga, zastupnica SDSS-a, u saboru Hrvatske je ispričala svoje sjećanje na "Oluju". Ona je imala osam godina kad je s porodicom izbjegla u Srbiju.

- Ovih dana svi pričaju o Oluji. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih samo promatrali. Bez obzira iz kojeg su ih ugla doživjeli - počela je.

- Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. avgusta 1995. imala sam tačno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro - prepričavala je Šimpraga sjećanje na 5. avgust 1995.

Kazala je da je s ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila spremna za put.

- Put koji nije imao ime, put koji je vodio ko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja prema Srbiji. Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla, a taj miris me je pratio - rekla je zastupnica SDSS-a.

- Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd, tamo smo imali daljnju rodbinu. Ne znam, možda su dječije suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć - rekla je.

Želja za rodnim krajem bila je, kaže, jača pa su se u Knin vratili 1999. godine.

- Na svoj kamen, pored svoje rijeke, među svoje ljude - kazala je.

- Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za isti sto i dogovoriti da se više nijednom djetetu ne ukrade djetinjstvo, pravo na sreću. Mali čovjek uvijek bude taj koji pati, kojeg se ništa ne pita. Gledajući svojeg oca i majku, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put znala sam da je puno važnije biti čovjek nego samo Hrvat ili samo Srbin - rekla je zastupnica SDSS-a.

- Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost joj je bila važnija i svima nama treba biti. Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju - gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost - poručila je Šimpraga i dobila pljesak.

Javila se Karolina Vidović Krišto i kazala da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski pa da nije "tačno nego točno i nije avgust nego kolovoz".