Smrt na dnu mora: Evo zbog čega podmornice nazivaju "podvodnim kovčezima"

Autor: Agencije
26.11.2017 17:05
A
A
A

Argentinsko ministarstvo odbrane je saopćilo da je sedam neuspjelih satelitskih poziva za koje vjeruje da su došli iz nestale podmornice zabilježeno jučer, što bi mogao biti znak da posada plovila pokušava uspostaviti kontakt.

44 člana posade

Argentinska podmornica ARA San Huan s 44 člana posade nestala je u petak 430 kilometara od obale, dok je plovila iz luke Ušuaja prema bazi u Mar del Plati.

Vlasti su posljednji put imale kontakt s podmornicom u srijedu, piše Hina.

Mornarica smatra da pozivi "ukazuju na to da posada pokušava uspostaviti kontakt" i dodaje da će pokušati otkriti izvornu lokaciju poziva.

Pozivi za koje se smatra da potiču s podmornice ARA San Huan trajali su između četiri i 36 sekundi rano ujutro i kasno poslijepodne u subotu, saopćilo je ministarstvo.

Argentinske vlasti rekle su da zasad nije potvrđeno da pozivi dolaze s podmornice, ali da je to trenutna hipoteza.

Predsjednik Argentine Maurisijo Macri (Mauricio) rekao je na Twitteru da će Argentina koristiti sve domaće i međunarodne resurse neophodne za pronalazak podmornice.

Za njom trenutno traga deset argentinskih ratnih brodova, britanski brod i dva američka aviona. Pomoć su ponudili i Brazil, Čile, Urugvaj i Južnoafrička Republika.

Otežana potraga

Potragu za podmornicom otežavaju jak vjetar i visoki valovi.

Podmornice su svojevrsni podvodni lijesovi. Stotine mornara zatočeno je desecima metara ispod površine vode i jedino što ih dijeli od sigurne smrti je čelični trup. Shvatili su to i ruski mornari na prijelazu milenija.

U Seizmološkom zavodu na Aljasci igla je neočekivano skakala. Na prvi pogled, naučnici su mislili da se radi o prirodno nastalom potresu. Bilo je očito da je potres negdje daleko. Bio je jak: 4,2 stepena po Rihteru. Ona vrsta potresa koja skida slike sa zidova. Prava je istina, međutim, bila daleko brutalnija.

Hiljadama milja dalje tokom vojne vježbe dogodile su se dvije ogromne eksplozije na ruskoj podmornici. Podmornica pod nazivom Kursk plovila je uz obalu Rusije i Finske i u sekundi je eksplodirala, te potonula s kompletnom posadom od 118 ljudi.

Šta se tačno dogodilo tog 12. avgusta 2000. ostalo je nepoznato. Vjerovalo se da je podmornica nosila bojeve glave što je dalo dosta prostora teorijama zavjere. Najveći broj mračnih misterija Kurska povezano je s pokušajem zataškavanja prave istine.

U to su vrijeme ruske vlasti optužile SAD i Veliku Britaniju da su špijunirale njihove vojne vježbe, toliko blizu da su se oni zabili u podmornicu. Amerikanci su, pak, uzvratili kako mora da Rusi taje neko novo smrtonosno oružje koje je izazvalo takvu eksploziju.

Hemijska reakcija

Šesnaest godina kasnije, prema pisanju "Ozyja", prevladava mišljenje da podmornica Kursk ipak nije prevozila najmodernije oružje, nego stare podvodne rakete punjene HTP-om, supstancom koja je još od 50-ih godina prošlog stoljeća bila zabranjena.

Dogodi li se da HTP procuri na druge dijelove raketa, dolazi do brze hemijske reakcije koja uzrokuje smrtonosnu eksploziju.

To se prema rezultatima službene vladine istrage najvjerovatnije dogodilo i tokom prve eksplozije na Kursku, koja je podmornicu i poslala na morsko dno. Sljedeća eksplozija, ona koju je registrirao seizmograf na Aljasci, dogodila se kada je podmornica udarila o morsko dno čime je pokrenula preostale rakete.

Većina posade umrla je u roku od nekoliko minuta. Njih 23 preživjelo je gotovo četiri sata, ali nisu se mogli spasiti jer su bili zarobljeni.

Poručnik Dimitri Kolesnikov, prije no što su se na podmornici u potpunosti ugasila svjetla, uspio je na brzinu napisati: "Kompletna posada iz dijelova šest, sedam i osam preselila se u deveti dio. Ovdje nas je 23. Niko od nas ne može izaći van".

Zapis, kao i poruku za njegovu porodicu, pronašli su ronioci kada su iz ostataka podmornice izvlačili njegovo mrtvo tijelo.

K-129

Nisu Rusi bezrazložno odbijali pomoć ostalih država pri izvlačenju nove podmornice.

Tokom Hladnog rata naučili su koliko su daleko Amerikanci spremni ići da bi zgrabili modernu sovjetsku tehnologiju.

Sovjetska podmornica K-129 bila je u sastavu sovjetske Pacifičke flote. To je bila jedna od šest strateških podmornica koje su bile naoružane balističkim raketama.

Pod komandom admirala Viktora A. Digala isplovila je u januaru 1968. iz baze na Kamčatki, polutoku na ruskom dalekom istoku.

Podmornica na dizelski-električni pogon s 98 članova posade isplovila je u redovnu i rutinsku kontrolu.

Dana 5. marta 1968. podmornica je izronila kako bi javila matičnoj bazi da je sve u redu.

Javili su se i nastavili patrolirati.

Sredinom marta u bazi su postali zabrinuti jer je K-129 propustila dvije uzastopne prijave za javljanje.

Kraj komunikacije

U trećoj sedmici u martu komunikacije nije bilo te je tad organizirana potraga za nestalom podmornicom.

Nakon desetak dana traganja Sovjeti su uz veliki napor uzaludno tražili podmornicu.

Ostalo im je samo proglasiti da je podmornica s posadom nepovratno izgubljena.

Sovjeti tad nisu raspolagali sofisticiranim podvodnim prislušnim uređajima, pa zbog toga nisu mogli pronaći podmornicu.

No, s druge strane, neprijatelji Sovjeta u Hladnom ratu, Sjedinjene Američke Države, imale su podvodne prislušne uređaje.

Naime, u avgustu 1968. godine ti uređaji su zabilježili eksploziju na 37. stepenu sjeverne geografske širine u blizini 180. meridijana, na simboličnoj granici Istoka i Zapada.

Kako su Sovjeti, da ne ispadnu nesposobni, podmornicu proglasili izgubljenom, Amerikanci su odlučili dočepati se vrijednog plovila.

Htjeli su se dočepati podmornice iz obavještajnih razloga.

"USS Halibut"

Početkom avgusta na dubini od oko 4.900 metara podmornicu je identificirala američka podmornica "USS Halibut" sjeveroistočno od Havajskoj otoka Oahua u Pacifičkom zaljevu.

Pronašli su sovjetsku podmornicu pomoću robotskih kamera s daljinskim upravljanjem.

Na sam zahtjev Pentagona, CIA je krenula u šestogodišnju misiju vrijednu čak 800 miliona dolara.

Naime, uz pomoć Hauarda Hjuza (Howard Hughes), ekscentričnog milijardera, i njegove navodne želje za izvlačenjem ruda iz morskih dubina, krenuli su u projekt "Azorian", jednu od najskupljih i najtajnijih operacija Hladnog rata.

Tim inženjera dizajnirao je brod "Glomar Explorer", a njegova gradnja počela je 1972. godine.

Dugačak je bio 189 metara i težak 57.000 tona.

Kad su riješili konačni inženjerski problem, koji je bio ogroman, došli su do problema kako će objasniti činjenicu da imaju ogroman brod koji će se usidriti nasred Pacifika na mjestu na kojem se brodovi inače baš i ne zadržavaju te također će biti smješten ne tako daleko od mjesta na kojem su Sovjeti izgubili podmornicu.

Dobar paravan

Trebao im je jako dobar paravan. Nekome od obavještajaca pala je na pamet ideja o izvlačenju ruda iz morskih dubina.

Bilo bi, znači, uvjerljivo da bi neko mogao to raditi, ali CIA se nije mogla obratiti bilo kojoj kompaniji jer, ako bi to bila neka javna kompanija, morali bi dioničarima te kompanije objasniti šta rade.

Ovdje nastupa Hjuz, ekscentrični milijarder koji je već sarađivao s CIA-om.

On je bio savršeno osmišljen lik za tu ulogu. Tad je izvlačenje ruda iz morskih dubina bilo nešto sasvim novo, a napraviti brod koji je toliko skup i potrošiti još puno novca na samo izvlačenje podmornice, to nije bilo uvjerljivo.

No, u slučaju Hjuza, jeste. Jer tad su ljudi pričali: "Pa da, taj je lud. On je izradio niz aviona, pa i 'Spruce Goose', drveni avion koji nije poletio".

Tako da je paravan bio toliko uspješan te su ljudi u njega godinama vjerovali.

Prva misija 1974. godine pomalo je bila uspješna jer su neki dijelovi podmornice izvučeni na površinu.

Šifrirana komunikacija 

Tako su tad izvukli dio optičke-elektroničke opreme, sve šifre, kodove i uređaje za šifriranu komunikaciju, nova sovjetska torpeda s nuklearnim bojnim glavama, i u to doba najnovije sovjetske nuklearne krstareće projektile SS-N-5 SERB.

Nakon temeljnog pregleda raketa SS-N-5 SERB, zaključeno je da Sovjeti, zahvaljujući jedinstvenom sistemu lansirnih cijevi, mogu ispaljivati projektile, kao i druge tipove balističkih nuklearnih raketa u salvama, za razliku od Amerikanaca i zapadnih saveznika, koji su svoje nuklearne balističke rakete ispaljivali iz podmornica u razmacima od 50-55 sekundi.

CIA ovdje nije stala. Već su 1975. godine planirali novu operaciju.

No, propala je jer je tajni plan iscurio do novinara.

Naime, 1974. godine u "Summa Corporation", u vlasništvu Hjuza, provaljeno je, a lopovi su tad ukrali četiri kutije dokumenata.

Među dokumentima nedostajao je dopis o svim anketama projekta "Azorian".

Ubrzo nakon toga, nepoznati muškarac kontaktirao je policiju u Los Anđelesu.

- Imam dokumente te tražim 500.000 dolara da ih vratim vlasniku - kazao je policiji.

Pokušavajući zaključiti je li lopov doista imao dopis koji nedostaje, CIA je obavijestila FBI o tome.

Misija spašavanja

FBI je tad prenio informacije policiji, koja je pitala posrednika je li lopov bio u posjedu.

Neposredno prije druge planirane misije spašavanja, "Los Angeles Times" objavio je izvještaj navodeći kako su "izvještaji koji cirkuliraju među lokalnim policijskim službenicima" naznačili da je Hjuz "sklopio ugovor s CIA-om kako bi podigao potopljenu rusku nuklearnu podmornicu iz Atlantskog okeana..."

Reakcije javnosti bile su očekivane - šok i zaprepaštenje nastalom situacijom te tad neshvatljivom reakcijom američkih vlasti u kojoj su išle izvlačiti podmornicu i "spašavati" pomorce.

Ono što je uslijedilo bilo je još više začuđujuće.

Prilikom potrage za podmornicom i njenog izvlačenja, pronađena su tijela šest sovjetskih mornara.

Prema vojnopomorskom običaju, položena su u more sa svim počastima, uz zvuke sovjetske himne.

Na olupini je pronađena i zastava Crvene flote sa srpom i čekićem.

Vihorila se na pola koplja uz američku zastavu.

Zašto je smrtnom neprijatelju iskazana takva čast? I to mornarima s podmornice koja je bila sagrađena s jedinom svrhom - da u slučaju potrebe dezintegrira gradove na američkom tlu.