PORUKE

Poljski premijer Mateusz Morawiecki za "Avaz": Varšavska bitka 1920. jedna od najvažnijih godišnjica savremene slobodne Evrope

Piše: Piše: Mateusz Morawiecki

Poljski premijer Mateusz Morawiecki

Foto: Arhiv


U povijesti postoje spojne tačke koje određuju daljnji tijek historije. Jedan od takvih trenutaka u 20. stoljeću za Poljsku i Europu je 15. augusta 1920. godine. Poljska obnovljena 1918. tada je vodila odlučnu, pobjedonosnu bitku s boljševičkom vojskom, koja je trebala prenijeti plamen komunističke revolucije na cijelu zapadnu Europu, iscrpljenu ljudskim i materijalnim gubicima Velikog rata. Prema britanskom diplomati Edgaru D'Abernonu, bila je to osamnaesta najvažnija bitka u svjetskoj historiji. 

Niz događaja

Varšavska bitka zaslužuje biti spominjana uporedo s iskrcavanjem Saveznika u Normandiji 1944. godine kao odlučujući trenutak borbe protiv totalitarizama u Europi. 

Gvozdena zavjesa kojom je Europa podijeljena u Jalti, uzrok je što se značaj tog konkretnog događaja za europsku historiju nije upisao u sjećanje svijeta na način na koji to zaslužuje. Odnosi se to kako na masovnu kulturu tako i na udžbenike historije.

Vrijeme je da se konačno ispune te praznine u europskom sjećanju. Godišnjica Varšavske bitke treba se obilježavati ne samo u Varšavi, ne samo u Poljskoj, nego i u cijeloj Europi. Naime, Poljska je pobijedila na rijeci Visli, ali ta se pobjeda u velikoj mjeri odnosila na slobodu europskih naroda – slobodu od totalitarnog mraka komunizma.

S povijesnog gledišta, 1920. godina zatvara određeni niz događaja započet još krajem 18. stoljeća podjelama Poljske koje su izvršile Pruska, Rusija i Austrija. Varšavska bitka kruna je jedne od najneobičnijih epizoda izgradnje savremenog naroda u europskoj i svjetskoj historiji. Naroda oblikovanog bez države, na ruševinama vojnih i političkih poraza (među kojima su brojni poljski ustanci i propast narednih nadomjestaka državnosti) – u razdoblju kada je Poljska bila izbrisana s europske karte, razdoblju koje se protezalo od kraja 18. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata.

Prvi poljski fenomen koji vrijedi spomenuti upravo je razmjer transformacije poljskog društva iz feudalnog u jedno od najmodernijih građanskih društava Europe – i to bez posjedovanja vlastitih državnih institucija. Ogromna mreža društvenih kulturnih i sportskih institucija poput društva Sokol, finansijskih zadruga, naučnih društava, školskih društava za samoobrazovanje – može se uporediti samo s reformama u Japanu razdoblja Meiji koje je provela čvrsta centralna vlast.

  • Plakat koji prikazuje jednu od najvažnijih bitaka za slobodnu Evropu

    Plakat koji prikazuje jednu od najvažnijih bitaka za slobodnu Evropu

    Foto: Arhiv


Ta velika poljska demokratska revolucija odozdo tokom druge polovine 19. stoljeća tekla je uprkos velesilama koje su okupirale Poljsku. Ovo je dokaz da su Poljaci bili u stanju izvući pouku iz vlastite historije i ujediniti se oko najmodernijih pojmova – pozitivizma, demokratskih reformi i emancipacije žena i društvenih masa. Bez pobjede na prosvjetiteljskoj fronti obrazovanja, nauke i društvene misli ne bi bilo ni pobjeda na frontovima vojnih borbi. 

Ta iznimna historija prve poljske demokratske revolucije nije šire poznata u Europi. A ta je priča usporediva s takvim književnim biserima poput O demokraciji u Americi Tocquevillea. Neposredno po ponovnom sticanju nezavisnosti 1918. godine Poljska je uvela jedno od najmodernijih socijalnih i izbornih zakonodavstava zapadnog svijeta. Osjećaj zajedništva zbog ponovnog sticanja slobode nadvladao je predrasude i iskušenje da se diskriminiraju šire društvene grupe. Poljska je morala izgraditi jedinstvo i povezanost čitavog naroda. Intelektualni rad izvršen krajem 19. stoljeća morao je pronaći svog nasljednika u državnom radu kojeg je pratilo ponovno sticanje javnih institucija nakon 1918. godine.

Rat s boljševicima bio je dokaz izvanrednog političkog jedinstva poljskog naroda. U julu 1920. godine osnovana je Vlada narodne obrane s vođom seljačkog pokreta Wincentyjem Witosom na položaju premijera i s Ignacyjem Daszynskim, jednim od vođa poljske ljevice, na položaju potpredsjednika vlade. 

Političko jedinstvo

Političke nesuglasice očeva poljske nezavisnosti, koji su pripadali raznim skupinama, u potpunosti su sišle na drugi plan u situaciji kad se pojavila neophodnost borbe za državni opstanak tek obnovljene domovine. Poljske političke elite položile su ispit zrelosti u najkritičnijem trenutku za državu. Poljsko društvo je uz veliki angažman Katoličke crkve masovno podržalo vojna djelovanja. Boljševička vojska borila se protiv naroda koji nije namjeravao predati svoju tako teško izborenu nezavisnost. 

Središnja tačka poljsko-boljševičkog rata bila je upravo Varšavska bitka, hrabar protunapad u boljševičke sile koje su napredovale u dubinu Poljske. Protunapad su izvršili zapovjednici maršal Jozef Pilsudski, šef štaba Tadeusz Rozwadowski i operativni zapovjednici, poput generala Wladyslawa Sikorskog ili Edwarda Smigly-Rydza.

Istaknuti francuski vojni povjesničar Hubert Camon smatrao je da je manevar okruženja, koji je Poljacima donio pobjedu u Varšavskoj bici, onovremena emanacija napoleonskog manevra. Uz minimalne vlastite gubitke, poražena je moćna boljševička vojska koja je s ogromnim zamahom marširala prema zapadnoj Europi. Vojna mobilizacija poljskog društva bila je izvanredna s obzirom na činjenicu da je Poljska bila jedna od najrazorenijih zemalja u Prvom svjetskom ratu. Odaziv Poljaka bio je izniman, što potvrđuje munjeviti tempo nastanka Dobrovoljačke vojske pod zapovjedništvom generala Hallera, koja je brzo premašila broj od 100 hiljada vojnika.

Štampa je pobjedu Poljaka nazvala „Čudom na Visli“, pozivajući se na „Čudo na Marni“ iz Prvog svjetskog rata, kada je francusko-britanska vojska zaustavila njemačku armiju.

Velike posljedice

Stogodišnjica Varšavske bitke jedna je od najvažnijih godišnjica savremene slobodne Europe. Poljaci su spasili Zapad od iskustva totalitarnog genocida, koji su opisali istaknuti francuski historičari u poznatoj „Crnoj knjizi komunizma“. Poljsko iskustvo komunizma s njegovim tragičnim i dugotrajnim posljedicama za našu zemlju i poljsko društvo često je neshvaćeno. Baština postkomunizma stvarni je problem koji deformira društvenu i institucionalnu stvarnost zemalja koje su prošle demokratsku transformaciju. 

Wladyslaw Reymont, veliki poljski pisac i nobelovac, nakon Varšavske bitke napisao je „Pobunu“ – knjigu koja alegorički prikazuje pobunu životinja protiv ljudi – portretirajući pri tome totalitarne mehanizme. Napravio je to dvadeset godina prije Georgea Orwella i njegove čuvene „Životinjske farme“. Ovu je knjigu mogao napisati, jer su Poljaci mnogo prije Zapada iskusili sukob s komunizmom. Varšavska bitka bila je i vrhunac više od pet desetljeća duge poljske demokratske revolucije odozdo, jedne od najneobičnijih i neopisanih epizoda europske historije druge polovine 19. i početka 20. stoljeća. To je historija velikog patriotizma, vjerske odanosti, vojnog genija i važnosti šifri.

Poljsko-boljševički rat utemeljiteljski je trenutak savremene Poljske i, iako možda neosviještena, spojna tačka cijele Europe. Istinska tačka sukoba dviju različitih civilizacija. Niko to nije znao bolje od, rođenog 1920. godine, Karola Wojtyle, budućeg pape Ivana Pavla II.: „Od rođenja nosim u sebi velik dug prema onima koji su tada krenuli u borbu s osvajačima i pobijedili, plaćajući za to svojim životima“. Obveza plaćanja tog duga stoji na svima nama. Stogodišnjica pobjedničke Varšavske bitke predstavlja izvrsnu priliku da sebe i cijelu Europu podsjetimo na to. 

Pod pritiskom Staljina Ruzvelt odustao od iskrcavanja na Balkan!

Poljsko-boljševički rat nije samo sukob velikih vojski, spektakularni napor cijelog društva ili strateški genij zapovjednika. To je i nadjačavanje obavještajnih službi, dakle šifri, pameti i intelekta. Veliki junak tajnog fronta Varšavske bitke je Jan Kowalewski, oficir poljske vojnoobavještajne službe, koji je razbio sovjetske šifre. 

Upravo je njegov rad omogućio pribavljanje ključnih informacija za pripremu poljske strategije za vojnu operaciju. On je tihi junak koji je odigrao ključnu ulogu u zaustavljanju sovjetske agresije na Europu 1920. godine.

Štaviše, tokom Drugog svjetskog rata bio je važna ličnost u takozvanoj operaciji Tronožac (org. Trójnóg) poljske vlade u egzilu u Londonu, koja je trebala pripremiti savezničku invaziju na Balkan zahvaljujući promjeni saveza Italije, Rumunije i Mađarske. Nažalost, pod pritiskom Staljina, Roosevelt je odustao od plana iskrcavanja na Balkan, koji je forsirao Winston Churchill.

Da je historija krenula u drugom smjeru, Jan Kowalewski bi mogao dvaput spasiti srednju i istočnu Europu od totalitarnog svijeta sovjetske dominacije.

Dakle, fenomen Poljske je priča o demokratizaciji drugačijoj od one zapadnoeuropske. To je historija demokratizacije uz istovremeno ponovno sticanje nezavisnosti i društveno-političkog subjektiviteta. To je historija modernosti izgrađene uprkos imperijalizmu, apsolutizmu i despotizma velesila koje su dominirale Europom 19. stoljeća. To je historija koja je krunisana neizmjerno zahtjevnim ispitom državne zrelosti – Poljska se već nepune dvije godine nakon ponovnog sticanja nezavisnosti našla pred totalitarnom boljševičkom prijetnjom.

NA VRH

Komentari