Ne vjerujem u šuhe, preventivno iz memorije brišem slutnje na nesreću. Priznajem, sanjao sam preksinoć kako se tri crne mačke kandžama hvataju na moje izranjavane ruke... Tješim se, jutro će promijeniti sve. Nakon druge kafe stiže užasna vijest - umro Zdravko Grebo!

A tako sam se nadao novom druženju. Slučajni susret lica u tami. Stih iz omiljene pjesme s „Filigranskih pločnika“. Onaj prijateljski telefonski poziv nedavno... Dok pišem (i jedva dišem), sve manje sam svjestan da je bio posljednji. Našalio se na račun problematičnog zdravstvenog stanja. Šarmantno i zajebantski ružio je terapije jer predugo traju. „Dodijalo po osam sati dangubiti. Nego, šta ima kod tebe, inače?“ Plače mi se...

Teško će ova zemljica namiriti Grebin odlazak. Bio je, šta da kažem, specijalno poseban! A ja, eto, nisam u stanju napisati ni primjeren omaž čovjeku kojeg sam duboko poštovao, a najčešće mu se iskreno divio. I treće (demagoški kazano - ne i najmanje važno), fakat, volio sam Grebu!

Mogao bih odavde do odjavne špice o zajedničkim iskustvima, događajima, dilemama, očinskim i dobronamjernim savjetima, usponima, padovima... Ipak, umjesto listanja naslaganih sjećanja, adekvatnije se oprostiti uz refren našeg pjesničkog favorita. S kojim je Profa provodio dane, raspravljao stvari i kužio svijet.

To je rekvijem za moju ljubav

Za sve dane i noći

Traganje za istinom

Do koje ćemo doći

Kada umrem i odem

Da postanem sluga

Nekom drugom

Što plače za mnom

Počivaj u miru, divni Profesore...