U okviru dvodnevne manifestacije povodom otvaranja bosanskohercegovačke biblioteke u BIZ „Gazi Husrev Beg“ u Torontu održan je okrugli sto na temu: Institucije kulture u BiH, njihova tranzicija ili smrt s osnovnim podtemama jezik, mediji, polemike.

Pošto je otvorio okrugli sto i zaželio dobrodošlicu uvaženom gostu prof. dr. Ibrahimu Kajanu, profesor Emir Ramić, medijator okruglog stola je konstatovao da se veoma malo u državi BiH govori o kulturi, još manje u dijaspori.

- Radi se o svojevrsnom političkom ubistvu kulture. BiH je zemlja koja ne brine o svojoj kulturi. Rezultat nebrige je kulturna kriza koja zahtijeva politička, ekonomska i institucionalna rješenja. Kultura kao pojam ne postoji ni u Ustavu BiH pa se nitko ne osjeća odgovornim za njezino razvijanje. To je jedna apsolutna improvizacija i tko je bliži političarima završava mnogo više posla u budžetima, na grantovima koji podrazumijevaju financiranje određenih kulturnih manifestacija. Kultura ne može da se samofinancira, kultura nema tržišnu vrijednost kojom može da preživi, i onda kad god guraju kulturu na tu varijantu da bude tržišno isplativa oni zapravo gase autentičnu kulturu, ističe Ramić, koji je u kratkom uvodnom izlaganju još govorio o anticiviliznoj, nehumanoj odluci Vlade entiteta RS da podrži projekt najniže umjetničke vrijednosti u koji je uključen Emir Kusturica i čija je ključna posljedica guranje bh. kulturnog pamćenja BiH u zaborav.

- Tome se moramo organizovano i institucionalno suprotstaviti.

Konstatujući da je na sceni kolonizacija bh. kulturno-historijskih spomenika od strane pojedinaca, što je politički usmjeren projekt rušenja bh. historijskog naslijeđa, oličenog u Ideji Bosne i Bosanskom duhu, Ramić je na kraju ponudio rješenje u jačanju bh. državnih institucija, dakle jačanje države BiH.

- U ovom trenutku jačanje države BiH izgleda kao utopijski cilj jer postoji razrađen plan razaranja cijelog bh. državnog i društvenog institucionalnog okvira koji je baziran da Dejtonskom sporazumu koji donio mir ali i legalizovao rezultate agresije i genocida i proizveo nemoguće funkcionalnu državu kao eksperiment svjetskih sila. U nefunkcionalnoj državi nema mjesta za kulturu, tradiciju, umjetnost.

Ramić je zatim dao riječ poštovanom i uvaženom gostu prof. dr. Ibrahimu Kajanu, predsjedniku Skupštine Udruženja pisaca BiH čije uvodno izlaganje koje nosi veliku poruku, ali i pouku prenosimo u cijelosti.

"Potpuno je razvidno da naslov snažno sugerira kako su strukturalni i funkcionalni oblici institucija kakvi su postojali do rata 1992-1995. i do raspada državno-političkih sistema koji su ih održavali, umrli zajedno sa smrću filozofija koje su ih opsluživale. Država, naravno, postoji isključivo na institucijama – ali ne samo na političkim, sudskim i policijskim - nego i na onima koje sabiru spoznaje o naučnom i kulturnom identitetu zemlje, a ta je slika čini jedinstvenom i samosvojnom u odnosu na bilo koju drugu državu. Čovjekovo biće počiva na dvije stvarnosti, vanjskoj i unutrašnjoj – s jezikom ko središnjom dimenzijom, jezikom kojim opisuje, promišlja i oblikuje supstancijalnu građu svoga vlastitog jezgra. Narodnosnu supstancu izražava filozofija, a u kolektivitetima koji je, historijskim udesima, nisu uspjeli konstituirati kao pisani sustav, tu je ulogu preuzela usmena i pisana književnost. U tom svjetlu promatrano, naučne i kulturne institucije za strukturiranje misaonog svijeta u kojem obitava čovjekova osobnost, od temeljne su važnosti.

Prva institucija i po starini i značaju za kulturnu historiju BiH, neosporno je Zemaljski muzej u Sarajevu, utemeljen u doba vladanja Austro-Ugarske Monarhije godine 1888. Nakon 126 godina postojanja, danas je ta prvorazredna institucija svjetskog glasa – zatvorena za javnost, što se nije desilo ni u jednom od prethodnih političkih i državnih sistema. Neprocjenjivo kulturno i nacionalno naslijeđe svih naroda BiH, naučno obrađeno, eksponatima razvrstano u odjelima arheologije, etnologije i prirodnih nauka, te raznovrsnim zbirkama kakve su folklorna, prirodoslovna, prahistorijska, antička, srednjovjekovna itd. – nije dostupno javnosti jer se niko ne osjeća odgovornim financirati muzejsko održavanje i daljnji rad na istraživanjima muzejskih stručnjaka.Kako se to dogodilo? Krizu je generirala ustavna struktura države koja ne podrazumijeva da BiH treba imati, kao i svaka država na svijetu, ministarstvo kulture na razini cijele svoje teritorije, a ne (samo) ministarstva kulture na razinama dvaju entiteta i distrikta Brčko koji strukturiraju BiH, te deset kantona od kojih je sastavljena Federacija BiH. Institucije koje su po svom sadržaju državne i koje, zbog toga, i imaju u svojim naslovima njezino ime – nisu zaštićene Daytonskim Ustavom BiH, nego su zapravo progonjene tim istim Ustavom! U istom položaju se nalazi i najviša znanstvena institucija naše države: Akademija nauka i umjetnosti BiH. O njoj se u javnosti govori manje, jer je po svojoj prirodi Akademija drukčija i samozatajnija od Muzeja kao javne kulturne ustanove. Zbog nepostojanja Ministarstva kulture BiH, Muzej i Akademija žive od dobrovoljne sadake Ministarstva prosvjete, kulture i sporta Sarajevskog kantona i Ministarstva kulture Federacije BiH.

U poznate bh. institucionalne oblike spadaju i Društvo pisaca Bosne i Hercegovine i PEN Centar BiH. Društvo je asocijacija književnika BiH pod nazivom Udruženje književnika osnovana je 8. septembra 1945. Od svojih početaka pa do današnjih dana ova jedinstvena asocijacija bh. pisaca permanentno je, po svom opredjeljenju, konceptu i djelovanju, bila i ostala multinacionalnog karaktera. Agresija na BiH, ubrzo će se pokazati, imala je svoje ne samo gorljive pristaše i ideologe u samom Udruženju, nego i glavne nositelje agresije koji su obećali „uništiti jedan narod“ (upravo i samog Karadžića) – pa je godine 1993., od „ostataka Udruženja“ formirano novo Društvo pisaca BiH. Pored književnih programa, koje organizira Društvo, predstavnici Društva sudjeluju na mnogim internacionalnim skupovima književnika i književnim manifestacijama. Društvo je pokretač i organizator najznačajnije međunarodne književne manifestacije u BiH "Sarajevski dani poezije", te posebno važne izdavačke djelatnosti, od kojih je posebno značajan časopis „Život“, koji kontinuirano izlazi duže od 60 godina. Bez tog časopisa nemoguće je pristupiti izradi bilo kakve ozbiljne teme iz bh. književnosti, od seminarskog rada do doktorske disertacije. Od Udruženja književnika koje je u socijalizmu bilo gotovo mezimče sistema, do poslijeratnog tretmana Društva pisaca – u kojem je postalo pastorak čak i u prostorijama koje je nekoć dobilo od komunističkih vlasti, razlika je poražavajuća! Do prve ratne godine u BiH, do oktobra mjeseca 1992., naša višenacionalna država u sastavu bivše Jugoslavije – po tadašnjem Statutu internacionalne asocijacije pjesnika, esejista i novelista (P.E.N.) – nije imala pravo na samostalni Centar. PEN Centri su osnivani isključivo kao nacionalne asocijacije (engleski, francuski, njemački, hrvatski, srpski itd.) – pa otuda, u tom traženju da se primi i višenacionalna BiH, nije ostao neprimijećen ni usamljen glas Nedžada Ibrišimovića, da bosanski PEN ponese ime po imenu bosanskog stanovništva, kao Bošnjački PEN Centar, kad su već bh. pisci hrvatskog i srpskog porijekla postajali članovima svojih nacionalnih PEN-ova u Hrvatskoj i Srbiji. Ipak, osnivačka je skupština, održana 31. oktobra 1992. „u jednom od najtežih dana bombardiranja Sarajeva“, prihvatila odluku da se asocijacija naziva PEN Centar Bosne i Hercegovine, što je prihvaćeno na Kongresu međunarodnog PEN-a u Španiji u jesen 1993. godine. Svoje dublje razumijevanje za multikulturalnu historijsku sliku Bosne i Hercegovine Međunarodni PEN je pokazao i usvajanjem nove Deklaracije svog komiteta za mir, apostrofirajući potrebu da bh. Centar „bude i ostane jedinstven“. PEN Centar danas ima oko 100 književnika, filozofa i estetičara. Društvo pisaca BiH i PEN Centar BiH, nažalost, dijele sudbinu pastoraka savremene bh. stvarnosti: oni koji proizvode humanističke obrasce jednoga društva svojim djelima nacionalnog i svjetskog značenja, bačeni su, zajedno sa svojim djelima na smetljište današnjeg vremena.

Ako je srpska a potom i hrvatska agresija na BiH zaista bila i to pokazala u svakom svom segmentu - rat za zemlju, za prostor, i pod cijenu genocida nad Bošnjacima - onda su neke posljednice Daytonskog sporazuma unutar kojeg je i Ustav BiH – o čijim pogubnim elementima upravo govorimo na primjeru državnih institucija kulture – još više pogodovale na razini prostora gdje su vojni agresorski ciljevi ostali nedosegnuti. Najilustrativniji primjer je u odnosima vladajućih struktura i kulturnih institucija u (i dalje) podijeljenom gradu Mostaru. Mostar je manji grad (s užim gradskim područjem od nekih 80 do 100.000 stanovnika. Do rata je imao Univerzitet „Džemal Bijedić“, Gradsku narodnu biblioteku, dva profesionalna pozorišta – Narodno i Lutkarsko pozorište, Centar za kulturu itd. Kroz ratne godine, od pokušaja da se Univerzitet preimenuje u Hrvatsko sveučilište, nastala su dva univerziteta: Bošnjaci su s malobrojnim ostalim Srbina sačuvali Univerzitet „Džemal Bijedić“ a Hrvati su utemeljili potpuno novo Sveučilište u Mostaru. Uz postojeće Narodno pozorište, u ratu je osnovano Hrvatsko narodno kazalište, uz Pozorište lutaka – Hrvatsko lutkarsko kazalište, Gradska biblioteka je postala Hrvatska narodna knjižnica, a od Dječjeg odjela je vremenom nastajala (nova) Gradska biblioteka. Žeđ za nacionalnim, baš se na primjeru dviju pozorišnih kuća pokazuje paradoksalnim s funkcionalnog i umjetničkog stajališta! Budući da se svaki pisac u principu ostvaruje u svom jeziku, onda je potpuno nebitno hoće li se on u Mostaru ili bilo kojem bh. pozorištu izvoditi u Narodnom pozorištu, Hrvatskom narodnom kazalištu (ili pak Srpskom narodnom pozorištu u Banja Luci) – kad se njegovo dramsko djelo hoće i mora izvoditi na jeziku naroda kojem dramski pisac i piše! Ovaj primjer također ukazuje i u tvrdoglavu upornost nacionalnih ideja koje ne počivaju na „ugroženim“ nacionalnim premisama, koje radije izaberu smrt nego život, i koje – kao takve – prestaju biti nacionalnim, nego nacionalističkim.

Mali Mostar i Hercegovačko-neretvanski kanton jednostavno nisu u stanju financirati sve te institucije; bjelodani primjer je bijeda mostarskih pozorišta, čije su scene veći dio godine u mraku, a kroz dvorane puše vjetar i urlaju duhovi podjele“.