Ruska agresija na Ukrajinu traje li traje, razaranja i ubijanja ne prestaju, ali to ovdašnje putinoide nimalo nije pokolebalo. Pomislio bi čovek da im je negdje u dubini duše preteklo neko zrno empatije, uprkos tome što su se iz sve snage trudili da u sebi zatru poslednje ostatke ljudskosti, ali putinoidi to odlučno demantuju. 

Svakog dana gledaju uživo gradove sravnjene sa zemljom, bombardovana pozorišta, bolnice, vrtiće, škole, porodilišta; svakog dana gledaju mrtvu djecu, djevojčice i dječake bez ruku i nogu, bebe u skloništima, leševe na ulicama Mariupolja koje nema ko da sahrani; svakog dana gledaju kolone izbjeglica na granicama sa Poljskom i Rumunijom – i ništa. I dalje podržavaju svog voljenog vođu Vladimira Vladimiroviča Putina koji sije smrt i uništenje po Ukrajini bez ikakvog razloga i povoda.

Deset miliona ljudi izbjeglo je iz svojih domova. Ne deset ljudi ili deset stotina ili deset hiljada, nego deset miliona, hej, jedna i po Srbija – i ništa. Umjesto mrve saosjećanja – likovanje nad nesrećom nebrojenih ljudi, poglavito žena i djece. Za njih je onaj uplakani dječak što je sam došao do granice, bez roditelja, prestrašen užasom koji su mu nanijeli neki odvratni, zli ljudi i prekinuli mu djetinjstvo – nacista. Pritom su putinoidi listom obožavaoci Draže Mihailovića, ljotićevaca, nedićevaca i ostalih saradnika nacističkog okupatora, ali eto, sad se navodno bore protiv nacizma. I zato navijaju za masovna ubijanja i razaranja u zemlji čiji je predsjednik Jevrej i kosmopolita. Logično.

Najniža tačka mizantropije

Veliki su pravoslavci, pa zato podržavaju rušenje pravoslavnih crkava. Također, prosto obožavaju Ruse, pa stoga urliču od sreće zato što Putinova vojska ubija ljude kojima je ruski maternji jezik. Putinoidi inače mrze muslimane, pogotovo islamske ekstremiste, ali sad punog srca navijaju za Ramzana Kadirova i njegov džihad u Ukrajini. Totalno pomračenje uma, svijesti, srca i duše, sumrak ljudskosti. Uživanje u totalnoj destrukciji, radost zbog prepelih gradova pretvorenih u prah i pepeo, sreća zbog unesrećenih civila koji od ruskih bombi traže sklonište po podrumima.

Veselje zbog toga što čitav grad ostaje bez struje, vode i hrane. Potpuno nadrealno, a ipak – to je naša realnost. Ne uživaju u patnji i nasilju samo ovi dežurni ideolozi, već i običan svijet koji po društvenim mrežama bez ikakvog zazora ostavlja tragove svoje unakažene duše. Mrzitelja svega lijepog, dobrog, poštenog, ispravnog i pravednog. Mrzitelji života, slobode i radosti. Najniža tačka mizantropije.

Šta drugo očekivati od ljudi kojima je idol botoksirani kagebeovski agent. Od svih ljudi na svijetu, obožavaš kagebeovca, člana organizacije čiji su prethodnici čekisti pobili milione Rusa u gulazima, mučili nevine ljude, terorisali čitavu naciju. Tačan broj žrtava sovjetskih gulaga ni do dana današnjeg nije poznat, a većini se ni grob ne zna. A navodno voliš ruski narod. Obožavaju diktatora koji premlaćuje sopstveni narod, svakog ko se usudi da kaže svoje mišljenje koje se ne slaže sa onim što hazjajin zamisli. Dive se državi u kojoj je zabranjena sloboda govora i mišljenja, u kojoj vlast truje opozicionare, ubija novinare, progoni pisce i intelektualce, najbolje članove sopstvenog društva.

Dive se državnim funkcionerima koji preziru istinu, lažu po navici, pljuju na materijalistički Zapad, a žive u nezamislivom luksuzu zahvaljujući parama koje su pokrali od sopstvenog naroda. Djeca tih mrzitelja Zapada listom žive – na Zapadu, u vilama ili stanovima koji vrijede po nekoliko miliona eura. Sve to vide ovdašnji putinoidi – i ništa. Ne prestaju da obožavaju ruske moćnike i milijardere, lopove i zločince. Teško je zamisliti radikalniji oblik samoponiženja, svaki ruski mužik imao je više dostojanstva od njih, iako je bio primoran da bude rob i kmet spahijama i plemićima.

Čekajući rusku okupaciju

I ranije su takozvani srpski nacionalisti pokazivali neizmjernu ljubav prema Volođi Putinu, KGB-u, drugu Staljinu, ruskom imperijalizmu, i ranije su priželjkivali da Srbija postane ruska gubernija, ali otkad je počela agresija na Ukrajinu – potpuno su otvorili napaćenu dušu. Tepali su sebi da su najveći rodoljubi otkad Srbija postoji, da niko ne voli Srbiju kao oni, a prvom prilikom su se dobrovoljno deklarisali kao izdajnici sopstvene zemlje koji jedva čekaju da ih Putin okupira.

Da Titova pobuna protiv Rezolucije Informbiroa 1948. godine nije uspjela, da su Sovjeti upali u Jugoslaviju i okupirali je, kako je Staljin planirao, drugačija bi se pjesma ovdje pjevala. Da su ovdašnji putinoidi ili njihovi preci osjetili šta znači biti pod staljinističkom čizmom, da su hiljade završile po logorima, da je teror potrajao koju deceniju – teško da bi danas bilo nekog ko je na strani agresorske sile. Mada, koliko su ovdje stvari izopačene i izvrnute naglavce, čak ni to me ne bi začudilo.

Donekle je razumljiva frustracija velikosrpskih nacionalista zbog silnih poraza iz devedesetih godina prošlog vijeka, razumljiv je i animozitet prema demokratiji i slobodi uslijed dobrovoljnog ropstva, razumljivo je do izvjesne granice i obožavanje sile i moći usljed osjećanja sopstvene slabosti i nezaštićenosti, ali ipak spaliti sve ljudsko u sebi zarad neke ideje, pa čak i da je najplemenitija – to je ipak malo previše. Pogotovo što je u pitanju sumanuta, neljudska, krvožedna ideja – proširenje teritorija koje opravdava masovna ubijanja, a sve protkano idiotskim idejama o vlastitoj nadmoći nad drugima.

Sloboda za uništavanje

Dobro, neka se putinoidi nadaju da će ruska sila preurediti svijet, da će smrviti Evropu, SAD i sve demokratske zemlje u prah, da će uspostaviti jednu veliku diktaturu kojom će vladati mali smiješni kagebeovac. Pa zar je to vrijedno onolikih pobijenih ljudi, uništenih života, razorenih gradova za čije su obnavljanje potrebne decenije? Ili je stvar u nečemu drugom, u tome da putinodima svi ti ciljevi i sve te ideje služe samo kao opravdanje za sopstvenu žudnju za zločinstvom koju ni sami sebi ne smiju da priznaju. Oni bi to, naravno, porekli, tvrdeći da su oni pripadnici slobodarskog naroda i da im je stalo samo do slobode. Pa evo, Putin upravo oslobađa Ukrajinu, a kako to slobodari da ne podrže?

Nema sumnje da su putinoidi ljubitelji slobode, samo nije baš najjasnije šta pod tim pojmom podrazumijevaju. Srećom, odgovor na to pitanje nije teško pronaći, a nalazi se – gdje drugo – u Rusiji. Nedavno se na društvenim mrežama pojavio snimak na kojem grupa studenata elitnog ruskog Moskovskog državnog univerziteta za međunarodne odnose (MGIMO) poručuje Zelenskom da se preda, negira da Rusija u Ukrajini vodi rat, podržava apsolutno Putina i tome slično. To je najelitniji univerzitet u Rusiji gdje se školuju budući vladari i vlasnici Rusije, pohađaju ga uglavnom djeca političara, oligarha, biznismena i ostalih pripadnika elite, a provuče se i poneko stvarno darovit i pametan.

Nekažnjivost, ključna riječ

MGIMO je početkom 2000-ih posjetila Ana Uzelac, o čemu je pisala u knjizi reportaža "Djeca Putina". Između ostalih studenata, razgovarala je i sa Dimom čiji je otac bio diplomata u Južnoj Americi, pa je dječak tamo proveo djetinjstvo, sanjareći o svojoj dalekoj voljenoj domovini. Kad se Dima 1994. godine preselio u Moskvu razočarao se u ono što je zatekao u idealizovanoj otadžbini: redovi po prodavnicama, ružnoća, nevaspitana djeca, grubi ljudi, potpuni stranci. I onda Dima navodi ključnu razliku između sebe i zemljaka koja mnogo šta objašnjava: "Za mene je na primjer sloboda značila slobodu da čitam sve, sve one knjige koje moji roditelji na primjer nisu smjeli da čitaju ili su ih čitali krišom. A za ljude oko mene sloboda kao da je označavala... nekažnjivost".

Nekažnjivost – to je ključna riječ, suština shvatanja slobode putinoida i svih drugih ljubitelja čvrste ruke, sile, moći, nasilja, militarizma, rata, ratnih zločinaca, razaranja, ubijanja, smrti i ostalih pošasti. Oni prosto žude za slobodom da nekažnjeno čine zlo, ne strahujući od zakona, suda i kazne. To je za njih sloboda. Zato mrze i preziru uređeno društvo, demokratiju, zato im svijet koji igra po pravilima izgleda otuđeno i odvratno, zato obožavaju svakog diktatora i tiranina, zato nemaju nikakav problem što njihov idol ubija Ruse, Slovene, uništava pravoslavne crkve, ubija djecu, satire kulturne spomenike.

Jer putinoidima ništa nije vrijedno niti sveto, ni ljudski život, ni duh, ni intelekt, ni kultura, ni religija, ništa što je čovjek stvorio u svom vjekovnom otkrivanju sebe i svijeta. Oni sanjaju samo o oslobođenju sopstvenih najnižih, destruktivnih i ubilačkih instikata, o konačnom padu svih moralnih i zakonskih regula, o nesputanom prepuštanju afektima mržnje, ozlojeđenosti, resantimana i osvete. Koje bi, naravno, ispoljili na slabima, nezaštićenima, nenaoružanima. A dok veliki oslobodilac Putin ne dođe u njihove krajeve, mogu bar da uživaju u njegovom rušilačkom pohodu, u uništavanju ukrajinskih gradova i ubijanju nevinih ljudi, žena i djece, piše Tomislav Marković za Antenu M.