Prije nekoliko milijardi godina Zemljina površina je bila more istopljenih stijena. Dok se ta krčkajuća magma polako hladila, formirana je kontinuirana, kamena ljuska sa gušćim mineralima koji tonu u unutrašnjost planete i manje gustim mineralima koji se izdižu na površinu.

- Tako su formirane ploče na površini Zemlje. Ploča je kora, a onda malo omotača ispod... ispod toga je slabiji materijal - kaže Ketrin Rikert iz Okeanografskog instituta „Vuds houl“ u Masačusetsu.

Vreo i pokretan materijal

Taj slabiji materijal je vreo i pokretan. Razlika u jačini između ovih slojeva omogućava preklapajućim pločama da se kreću – sudarajući se, razilazeći i stružući jedna o drugu. U ovim zonama nastaju jazovi i planine, i počinje život vulkana i zemljotresa, piše Live Science.

Većina geologa se slaže da postoji između 12 i 14 „primarnih“ ploča koje pokrivaju najveći dio Zemljine površine, kaže Saskija Goz sa Londonskog imperijalnog koledža. Svaka ima površinu od barem 20 miliona kvadratnih kilometara, a najveće su Sjevernoamerička, Afrička, Euroazijska, Indo-australska, Južnoamerička, Antarktička i Pacifička.

Najmonumentalnija od njih je Pacifička ploča, koja zauzima zapanjujućih 103,3 miliona kvadratnih kilometara, a odmah poslije nje je Sjevernoamerička sa 75,9 miliona kvadratnih kilometara.

Pored sedam veoma velikih, postoji još pet malo manjih ploča: Filipinska, Kokos, Naska, Arapska i Huan de Fuka. Neki geolozi smatraju Anadolijsku (dio veće Euroazijske) i Istočnoafričku ploču (dio Afričke) posebnim entitetima, pošto se pomjeraju brzinama koje se jasno razlikuju od brzina glavnih ploča.

Cijepanje u manje fragmente

Stvari se još komplikuju kad pogledate njihove granice, gdje tektonika ploča izaziva cijepanje u manje fragmente - mikroploče. One imaju površinu manju od milion kvadratnih kilometara i neki naučnici procjenjuju da ih ima oko 57. Međutim, one obično nisu na mapama, što je odraz neizvjesnosti u pogledu načina njihovog nastanka.

- Broj mikroploča će nastaviti da se mijenja u zavisnosti od toga kako ih različiti naučnici definišu i dok saznajemo više o načinu i mjestu deformacije na granicama ploča - kaže Goz.

Dok geolozi razjašnjavaju ovu dinamičnu slagalicu, Zemljine pokretne ploče kreiraju neke fascinantne scenarije. Pacifička ploča je vjerovatno najbrža, pomjerajući se sjeverozapadno 7-10 centimetara godišnje.

- To brzo kretanje je posljedica okolnog prstena subdukcionih zona, poznatog kao Vatreni pojas, gdje gravitacione sile vuku ploče u dubinu Zemlje - rekla je Rikert, dodajući da konstantno kretanje možda čak konzumira kontinente, piše Nauka.rs. 

- Mislimo da kontineti ponekad tonu i da će neki dio stvarno otpasti u omotač - dodala je ona.

S obzirom na to da su u igri tako strašne sile, kako će pločama pokrivena površina naše planete izgledati za nekoliko milijardi godina, ostaje misterija.