Digitalna privatnost jedna je od tema koja posljednjih godina izaziva sve veću pažnju javnosti.
Razvojem društvenih mreža, mobilnih aplikacija, cloud servisa i umjetne inteligencije količina podataka koju svakodnevno ostavljamo iza sebe nikada nije bila veća. Istovremeno, raste i zabrinutost zbog toga ko tim podacima raspolaže, koliko dugo ih čuva i na koji način ih koristi.
Naš sagovornik je Edvin Šabanović, DevOps inženjer u kompaniji Net Solution d.o.o., sa više od 20 godina iskustva u oblasti informacionih tehnologija, infrastrukture, telekomunikacija i informacione sigurnosti. Tokom karijere radio je na razvoju i održavanju kompleksnih IT sistema, a danas je dio tima sarajevske kompanije koja je regionalni lider u integraciji IPTV, OTT i DVB rješenja za telekom operatere i medijske kuće.
Prema njegovim riječima, pravo na privatnost formalno postoji, ali je potpuna privatnost u digitalnom svijetu sve teže ostvariva.
- Pravo na privatnost postoji, ali potpuna privatnost uglavnom ne. Građani imaju pravo na privatnost, ali koriste resurse koje kontrolišu drugi. U trenutku kada koristiš cloud, društvene mreže, mobilnu mrežu ili pretraživač, dio kontrole prepuštaš nekome drugom - rekao je Šabanović za „Avaz“.
Iako se često govori o vlasništvu nad podacima, on smatra da je stvarnost mnogo složenija od onoga što propisuju zakoni. Korisnici formalno posjeduju svoje podatke, ali kompanije raspolažu njihovim kopijama, analizama i profilima nastalim na osnovu ponašanja na internetu. Upravo ti profili danas predstavljaju jednu od najvrjednijih roba digitalne ekonomije.
Skrivena cijena
Besplatne aplikacije i online servisi postali su sastavni dio svakodnevice, ali iza njihove dostupnosti krije se poslovni model zasnovan na prikupljanju podataka.
- Većina ljudi je spremna žrtvovati ogromnu količinu privatnosti za vrlo malu korist. Ljudi uglavnom ne razmišljaju ‘plaćam privatnošću’, oni razmišljaju ‘besplatno je’. A stara izreka iz Silicijske doline kaže: ‘Ako ne plaćaš proizvod, vrlo je moguće da si ti proizvod - ističe Šabanović.
Dodaje da najveća vrijednost danas nije u samim podacima koje korisnici ostavljaju, nego u zaključcima koji se iz njih mogu izvući. Analizom navika, interesovanja, lokacija i ponašanja moguće je stvoriti veoma precizne modele koji predviđaju buduće odluke pojedinca.
Prema njegovim riječima, privatnost u 21. vijeku više se ne može posmatrati na isti način kao prije nekoliko decenija. Nekada je privatnost značila da niko ne zna šta radimo, dok danas podrazumijeva pokušaj da se različiti digitalni tragovi ne povežu u jedinstvenu sliku o pojedincu.
Digitalni trag
Govoreći o nadzoru i prikupljanju podataka, Šabanović upozorava da pojedinačni podaci možda djeluju beznačajno, ali njihovo dugogodišnje gomilanje daje potpuno drugačiju sliku.
- Jedan trag ne znači mnogo, ali stotine tragova tokom više godina stvaraju veoma precizan digitalni identitet - upozorava on.
Na pitanje da li veću prijetnju predstavljaju države ili tehnološke kompanije, odgovara da obje strane posjeduju različite oblike moći. Kompanije imaju neuporedivo veće mogućnosti prikupljanja informacija o svakodnevnom životu korisnika, dok države raspolažu institucionalnim mehanizmima kojima mogu djelovati na građane.
- Kompanije imaju veću sposobnost posmatranja, dok država ima veću sposobnost djelovanja - naglašava Šabanović.
Iako postoje načini da se izloženost smanji korištenjem enkripcije, VPN servisa i pažljivijim upravljanjem digitalnim identitetom, smatra da potpuna privatnost za prosječnog korisnika danas praktično nije moguća.
- Nekada je privatnost bila podrazumijevana. Danas je privatnost rezultat znanja, discipline, vremena i novca. Zato bih rekao da privatnost nije mrtva. Postala je luksuz - zaključio je Šabanović za „Avaz“.
Upravo zato, dodaje, ključno pitanje više nije da li nas neko prati, već ko to radi, koliko dugo čuva podatke, s kim ih dijeli i šta iz njih može zaključiti.
