Hrvatski reditelj Ognjen Sviličić (47), nakon skoro petogodišnje pauze, ponovo priprema film. Ovu informaciju otkrio je za „Dnevni avaz“, a u pitanju je ostvarenje pod nazivom „Glas“.

Autor ostvarenja „Armin“, „Takva su pravila“, „Da mi je biti morski pas“ i ovog puta će sarađivati s bh. glumcima, koji, kako navodi, posjeduju prirodni talent.

Naš poziv zatekao ga je u Zagrebu, dok se spremao da krene na put. Osim što nam je otkrio detalje o novom filmu, razgovarali smo i o drugim poslovima koje ima u planu realizirati, nagradama, društvenoj situaciji, slobodnom vremenu...

Muška uloga

- Snimanje mog novog filma počinje 20. avgusta. To je priča o dečku koji dolazi u katolički dom i odbija moliti se, jer ima neki svoj film u glavi. Taj njegov pristup remeti cjelokupni mikrokosmos doma i zapravo gledamo individuu koja se opire sistemu sve vrijeme. Radnja se odvija u Dalmaciji, pa ćemo većinu kadrova snimati dolje - pojašnjava Sviličić.

 Ko će se iz BiH naći na setu?

- Nisam mogao bez vaših glumaca pa će se u glavnoj ulozi naći Sarajka Belma Salkunić-Košutić, koju mi je preporučila kolegica Nađa Josimović. Kada mi je poslala snimku, vrlo mi se svidjela i odmah sam se odlučio na saradnju s njom. Tako će Belma igrati glavnu žensku ulogu, dok je glavna muška uloga pripala Franku Jakovčeviću.

 Zbog čega ste čekali skoro pet godina da se upustite u novi projekt?

- Uglavnom sam pisao scenarije ljudima poput Srđana Golubovića, Mirjane Karanović, Damjana Kozoleja... Zapravo, na neki način podijelio sam posao između pisanja i režiranja.

 Film „Takva su pravila“ je osvojio nekoliko nagrada, a u isto vrijeme dobio najbolje kritike.

- Mislim da smo ovim ostvarenjem pogodili u srž i napravili dobru stvar. Nikad me osjećaj za glumce nije iznevjerio i u principu mi nije bitno odakle su, nego da mi odgovaraju po karakteru i da su na neki način prirodni, a to su svakako bili Emir Hadžihafizbegović i Jasna Žalica. Dosta glumaca iz BiH ima tu karakteristiku, što je vrlo važno u poslu kojim se bavim.

Van zemlje

Skoro svako Vaše ostvarenje dobilo je neku nagradu. Koliko Vam one znače?

- Držim ih u ormaru, a to su uglavnom nagrade koje su manje značajne. Nisam još dobio priznanje koje bi mi na neki način promijenilo život, čekam ga. Bilo je tu nagrada koje mi govore da ono što radim komunicira s ljudima, pa i van zemlje u kojoj se nalazim. Puno mi znači što sam više priznanja dobio na festivalu u Varšavi nego u Puli, i to mi je ustvari najveća satisfakcija.

 Iza Vas su značajni naslovi, a razmišljate li nekad o inozemnoj karijeri?

- Pa imam neku tu regionalnu karijeru kada su scenariji u pitanju. Inače, dosta vremena provodim u inozemstvu. Tako će novo ostvarenje „Glas“, osim Dalmacije, biti smješteno i u Berlinu, zato što će radnja biti vezana za ovaj grad. Želim reći da će film biti sniman i u Berlinu. Mislim da je inozemna karijera za reditelja veoma teška zato što su u Evropi uglavnom nacionalne kinematografije i jedino nam preostaje ići u Holivud i naći agenta, a moram biti iskren i reći da meni baš ta atmosfera i ne paše. Nisam taj tip.

A šta je s kinematografijom u regionu, kakva je situacija?

- Mislim da je bolja što se tiče talenta, ideja i volje nego u ostatku Evrope, koja je dosta bogatija. Naši filmovi iz regiona se često pojavljuju na festivalima, pa ponekad i u kinima u inozemstvu i zato ne vidim po čemu bi drugi mogli biti bolji od nas. A što se tiče finansija, mi na Balkanu pravimo čuda i to je ravno čudima u Njemačkoj i nekim drugim evropskim zemljama. Moram reći da se posebno ističu bh. filmovi koji, gdje god se pojave, osvajaju nagrade, a svi znamo kako nastaju.

Jesu li se društvene vrijednosti pomjerile?

- Nisam baš nešto oduševljen, posebno zbog toga što mislim da je zapravo osnova nekog napretka kod nas to da kukamo i žalimo se. A trebamo biti svjesni da nam je bolje sutra, ustvari, put u Evropsku uniju. Taj put bi trebao promijeniti mnoge stvari i otjerati netrpeljivost od nas. Što se tiče sadašnje situacije, imam osjećaj da se netrpeljivosti samo gomilaju, to je kao kad trpate smeće u plastičnu vreću i jednom će puknuti. Zato mislim da će ta vreća u regionu opet puknuti, ne znam da li za pet ili 20 godina, ali desit će se. Nadam se da će se naći način da se to nekako ublaži, što do sada nije bio slučaj, jer smo mi na ovim prostorima pucali često.

 Razvod aktuelniji od umjetničkog uspjeha

 Kako Vam je pao razvod od supruge Vanje?

- Pao mi je teško, što je normalno. Začudilo me to što se mnogo u medijima pričalo o tome i puno više nego o uspjehu mojih  ostvarenja, ali tako je kako je. Bilo bi lijepo kad bi ljudi pratili i neke druge stvari.

 Nada bez crnila

- Mislim da publika želi vidjeti nešto što komunicira i što se trenutno događa. Dobro prolaze univerzalne teme i, svakako, ljubavne priče. Također, prolaze priče koje daju neku nadu i nisu mnogo crne, nažalost, u prošlom filmu ja to nisam uspio donijeti, ali dobro je prošao. Važno je da u filmovima ima humora, ali i realnih likova - kaže Sviličić.