Leona Paraminski vrijeme provodi na snimanju “Senki nad Balkanom”, koje režira Dragan Bjelogrlić. Nakon što je prva sezona oduševila gledaoce, sada s radoznalošću očekuje termin emitiranja nastavka napete priče. 

Paraminski živi u Kaliforniji, gdje u posljednje četiri godine na jednom od najboljih američkih koledža “Santa Barbara City Collegeu” predaje “acting for the camera”.

U razgovoru za “Dnevni avaz” govorila je o “Senkama”, saradnji s Bjelogrlićem, životu u Americi, a prisjetila se i svojih dolazaka u Sarajevo.

Pomicanje granica

- Radi se intenzivno, neki dani su lakši, neki teži. Snimanje traje već nekoliko mjeseci, ali entuzijazam na setu je zarazan. Svi želimo napraviti najbolju stvar i svi dajemo maksimum. Posebno sam sretna, jer imam sjajne glumačke partnere – kaže Paraminski.

Koliko Vam znači povjerenje Dragana Bjelogrlića?

- Ne mogu opisati koliko sam počašćena što imam priliku raditi s njim i cijelom ekipom. Raditi s nekim poput Dragana, san je svakog glumca. Sve nas tjera da pomičemo svoje granice. Uvijek traži više, sve je jednako važno, svaki glumac, svaka uloga, svaka rečenica, svaki kadar. Voli glumca i razumije glumački aparat, a kod njega pri tome nema provlačenja, radi se i na najmanjem detalju. Njegov način rada je neposredan, direktan, precizan. Vrlo je maštovit, nadaren reditelj i velik glumac. Zaista sam ga previše nahvalila, ali takvih je, nažalost, malo.

Koja je Vaša uloga u "Senkama" i kakve zaplete možemo očekivati u novim epizodama?

- Glumim Mariju Oršić, ženu koja je bila historijska ličnost, vodeća figura društva. Nosi epitet jedne od najmisterioznijih žena 20. stoljeća, harizmatična je, inteligentna, intrigantna, jaka, neovisna, moćna, i još mnogo toga tako da sam imala strah jesam li uopće dorasla da je igram. A onda sam je osjećala u sebi nekako prirodno, kao da mi je ta uloga bila suđena. Čim sam osjetila leptiriće u stomaku igrajući, to je bilo to, otpustila sam sve strahove. Želim joj podariti život na ekranu kakav zaslužuje.

 Otpuštanje starog

 Kakvi su bili Vaši počeci u Americi?

- Nijedan početak nije lak. Tako je bilo i meni. Istraživanja pokazuju da čovjeku trebaju prosječno tri godine da bi se u potpunosti adaptirao u drugoj zemlji, da stvari sjednu na svoje mjesto. Tako je nekako bilo i kod mene. Imala sam uspone i padove, ali sam mnogo naučila. Bilo je mnogo propitivanja, otpuštanja starog, naučenog, veselja, suza... I onda je odjednom sve počelo imati smisla.

Imate li neostvarenih želja kad je ovaj posao u pitanju?

- Uvijek ima neostvarenih želja, ali toliko toga mi se ostvarilo kroz karijeru, s lakoćom su mi i vrlo rano počele dolaziti divne uloge. I onda je Amerika nešto u meni promijenila, nešto se prelomilo. Otpustila sam velika htijenja, želje, taj grč da nešto još moram ili bih trebala. Gluma još bira mene, ne ja nju.

 Možemo li, možda, očekivati neki angažman u BiH?

- Ostvarila bi mi se velika želja da imam priliku zaigrati kod vas. Moja duša je u Sarajevu, uvijek se šalim da imam bosansku dušu. Ta ljubav se rodila još prije 15 godina kad sam došla na Sarajevo Film Festival. Ovom gradu i ljudima se s velikom radošću vraćam. Što se novih projekata tiče, mnogo se toga počelo otvarati u kratko vrijeme i kao da me život nosi na sve strane. Veselim se novim izazovima.

 Američka regulativa

- Regulativa je u Americi nemjerljivo veća što se svega tiče, ne samo glumačkog posla i onoga što ga okružuje, ali princip rada je uvijek isti, ljudi su profesionalni ovdje kao i tamo, gluma je gluma, samo radite na drugom jeziku, najviše zavisi od toga koliko se ima para. Tako da, zapravo, nema prevelike razlike ni u čemu što se uvjeta rada tiče, osim u budžetu – kaže glumica.

Topla, ali i stroga

Jeste li stroga profesorica?  

- To bi trebalo pitati moje studente, ali mislim da sam topla, ponekad stroga ako to zahtijeva situacija. Bitna mi je dobra atmosfera na času, pokušavam napraviti sve za njih da oslobode svoje potencijale i da budu maksimalno kreativni. Zajedno stvaramo i istražujemo. Gluma je timski rad.