ŠTO NA PODU SPAVAŠ

Darko Cvijetić za "Avaz": Kakvi momci su poginuli za neko brdo, da bi bilo na jednoj ili drugoj strani...

Tatinu porodicu su pobili u Jasenovcu, ali ja nemam osvetnički poriv

Darko Cvijetić: Meni je ispod nivoa da se određujem nacionalno. Davor Puklavec/PIXSELL

Razgovarala: Nerma Ajnadžić

5.11.2022

Tata je u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu izgubio oca, dva brata, stričeve. Masakr se dogodio, ali to je učinilo senzum u meni samo jačim, da budem suosjećajniji, emotivniji prema ljudima koji su doživjeli barem nešto slično.

Ovo je u intervjuu za “Dnevni avaz” kazao Darko Cvijetić, pisac, reditelj, dramaturg i pjesnik. Ili čovjek koji priča o ili za one koji to više ne mogu jer među živima nisu. Čovjek koji bez zadrške piše o onom što je živio i preživio, svoju istinu. Čovjek koji je svjedočio užasima koje je agresija na BiH devedesetih donijela, bićima koja za sekundu od ljudskosti dođu do zvjerstva. Simbol za to je njegov Prijedor, gdje i danas živi i radi.

Sudbina svijeta

- Ne, nipošto to nije u meni izazvalo bilo kakvu vrstu osvetničkog poriva, jer to je tek ludački da se vi zapravo osvećujete za nešto što se nije niti dogodilo vama niti vi imate pravo da bilo šta osvećujete. To je samo pojačalo taj empatijski senzum u meni da mogu s čovjekom, pogotovo onim koji je prošao određene vrste pakla – ovdje gotovo ne postoji drvo koje nije bilo u paklu – na neki način da suosjećam - kazao je Cvijetić.

Nada se i ne želi prestati nadati se da “svi ljudi koji su u ovom ratu doživjeli užase i izgubili čitave porodice, gubili sve što su mogli, sve što su stekli, da neće svoju djecu odgajati da jednog dana oni ponove to nekome drugome”.

- To bi tek bio krug iz kojeg nema izlaska. Mi nestajemo, biološki i historijski nestajemo. Moja jedina nada je da će najzdravija ideja koja je rođena u posljednjih nekoliko stoljeća, jugoslavenska ideja među Južnim Slavenima, da će se ona na neki način revitalizirati. Neće se možda to zvati Jugoslavija, možda se neće zvati spoj Južnih Slavena, ali jezik, mentalitetska srodnost, privredna upućenost bi trebali stvoriti negdje u budućnosti barem osnove da pokušamo spriječiti ovaj ovakav egzodus. Jer kad čovjek pomisli kakvi momci su poginuli za neko brdo, da bi to brdo bilo na jednoj ili drugoj strani, a onda vidite da oni koji se preživjeli danas su starci, a to brdo je ničije, i to selo je potpuno prazno, onda vam dođe da se duboko rasplačete nad sudbinom svijeta i svih nas - rekao je Cvijetić i dodao:

- Ako mi svi sanjamo da nam rođena djeca idu od nas, stiču unuke po Njemačkoj, Sloveniji, onda mi duboko nismo normalni. Jer smo primorani da svoju unučad gledamo preko Viber kamere, što je potpuni poraz.

Dvije njegove knjige do sada su pretvorene u predstave. I to kakve. Riječ je o “Šindlerovom liftu” i “Što na podu spavaš”, a obje je režirao maestralni Kokan Mladenović.



Nesretni prostori


Cvijetić i Mladenović su predstavom “Što na podu spavaš” spojili naoko nespojivo, četiri kulturne institucije iz tri grada – zagrebačko kazalište "Gavella", Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Narodno pozorište Sarajevo i Scenu MESS. Do sada je publika u Sarajevu i Novom Sadu imala priliku gledati predstavu, dok će u Beogradu uskoro biti izvedena. Zagrebačka premijera čeka dok se pozorište “Gavella” u potpunosti obnovi nakon razarajućeg zemljotresa.

U Cvijetićevom fokusu ovaj put je njegova porodica kroz čiju priču – koristeći se kako činjenicama tako i fikcijom – pripovijeda dramatične okolnosti s početka rata u Sarajevu. Glavni lik romana je Bota, autorov mlađi brat koji se nalazi na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA.

Darko Cvijetić nije samo nijemi posmatrač nastanka predstave, već i glumi u njoj te samim tim iznova proživljava sve ono što je nekako uspio preživjeti.

- To je produktivni savez između Sarajeva, Novog Sada i Zagreba, na što sam veoma ponosan. Moj roman se dotiče bivše nam domovine, načina na koji smo je uspjeli razvaliti, tiče se uspomena na to neko, meni sretno vrijeme, vrijeme moje mladosti, dječaštva i odrastanja. Tako da mi je ta poveznica koprodukcija beskrajno važna, a mislim da je i za region. Da se vidi da postoje polja gdje stvari funkcioniraju potpuno normalno. I ja se nadam da će se jednoga dana doći do toga da to bude potpuno normalna stvar jer najveća barijera je probijena. To je jezička barijera. Dakle, dok god se razumijemo na jeziku, može da ga zove kako ko hoće – bosanskim, srpskim, hrvatskim, za mene i za moje neke istomišljenike je zapravo to isti jezik - istakao je Cvijetić.

Za sebe i reditelja Mladenovića kaže da su duhovni srodnici koji su se dodirnuli u svojim estetikama i etičkim stanovištima.

- Zapravo smo probili nekoliko slojeva leda da bismo došli do tog nekog nukleusa da pokušamo pričati o stvarima koje su još, nažalost, tabuizirane gotovo na cijelom ovom prostoru. Prošlo je preveć godina i mislim da bi umjetnost morala biti dio nekog uspostavljanja komunikacije, dijaloga između ovih nesretnih naroda i narodnosti na ovim još nesretnijim prostorima. Ako tome dodate podatak da ja u ovom projektu igram, to cijeloj priči daje, kako pjesnik kaže, čudan ton.

Igrati sebe je isto tako jedan ''ludnički'' potez, a gospodin Mladenović barata ''ludničkim'' potezima na sve strane. Uvlačeći i lik pisca unutar projekta, on je zapravo dobio čitav jedan novi dramaturški sloj koji se pojavljuje mimo romana – rekao je Cvijetić.

“Što na podu spavaš” je svojevrsni nastavak “Šindlerovog lifta”, što nam i sam Cvijetić potvrđuje.

- Kao što je u ''Šindlerovom liftu'' crveni soliter bio metafora Jugoslavije i načina života u Jugoslaviji, gdje smo živjeli svi potpuno rasterećeni bilo kojih socijalnih, ili etničkih, ili vjerskih odrednica. Gdje smo živjeli jedan život gdje nismo zapravo niti znali da li je neko Ivo, Jovo, Suljo ili ne znam kako, nama je to, naravno, bilo potpuno nevažno. Nama, normalnima, ostalo je nevažno, ali mi živimo u društvu koje je duboko podijeljeno. I ta dva romana zapravo su fokusirana na taj strašni raspad, tutanj tog raspada. Evo sad vidite da se ti crveni soliteri množe na sve strane, od Mariupolja do Harkova. Zapravo stalno vidite da je taj rat u ljudskoj prirodi neizgoniv, da nismo u stanju kao ljudska bića da to prenebregnemo. Na drugoj strani je roman ''Što na podu spavaš''. Zapravo kao da ste švenkali kameru s jednog solitera o kojem ste pričali priču i u jednom momentu ste ušli u jedan od stanova unutar solitera, u jednu obitelj i sasvim slučajno to je bila moja porodica, gdje najbolje poznajem stvari iznutra. Tako je to ponovno ista priča o urušavanju Jugoslavije, ovoga puta kroz drugi ugao kamere, gdje se jedna porodica, također, odjedanput počinje iznutra duboko, nukleusno raspadati na svoje sastavne dijelove koji su takozvana mješovita zajednica dvaju ljudi. Tako da je to izazvalo određenu vrstu retraumatizacije u mom poimanju svijeta i igrati je poseban izazov upravo zbog toga što sam ja bio ''prinuđen'' da ponovo prođem neke vrlo, vrlo traumatične povijesne osobne stvari - iskren je Cvijetić.


Umjetnički kukavičluk

Godine, decenije su prošle od raspada Jugoslavije, a Cvijetić nije odmah svoju priču, svoju istinu, stavio na papir i pretvorio u vrlo tražene romane.

- Mislim da pisci ili pjesnici ne odlučuju o tome. Svijest tu vrlo malu ulogu ima. Odjedanput se počeo pojavljivati čitav jedan svijet koji, kako ja već sad, čovjek u nekim ozbiljnim, sijedim godinama, moram reći. Jer postoji u određenom vremenu, bio je svjedok nekog vremena, izbjeći tu poziciju je umjetnički kukavičluk - kazao je Cvijetić.

Dodao je kako on čitav život piše, ali da nikada nije vjerovao da će to da izađe iz bilješki i bilježnica koje, kako je rekao, čitav život sa sobom kao ludak nosi po torbama.

- Ali taj moj unutarnji svijet ja pokušavam održati živim, osluškivanje svijeta oko sebe, zapisivanje nekih rečenica, pokušaj da se neke stvari ili neki ljudi, neke sudbine spase od potpunog zaborava. Da se možda na neki način artikuliraju neke sudbine koje su bile i strašne ili teške ili, na drugoj strani, pak, lijepe - rekao je Cvijetić.

Svjestan je da njegova istina ne mora biti i nečija druga te da je to relevantan pojam. Zbog toga smo ga pitali je li doživljavao neugodnosti u Prijedoru kada je u javnost iznio svoju istinu.

- Branite se istinom, branite se nečim što ja smatram daleko većim od mene ili bilo koga ko bi eventualno meni nešto prigovorio. Mislim da govoriti ili pripovijedati stvari onakve kakvima jesu ili su bile, dakle, moj osobni doživljaj, moje osobno viđenje toga, naravno, to nije opća istina. To je moja istina, gledana iz moga maloga kuta. Nisam ja doživljavao nikakvu neugodnost koja bi bila otvorenoga tipa. Doživljavate, naravno, animozitet, ali on je u ovoj zemlji potpuno srastao, normalna stvar. Sve vam je tako, čim kažete kako se zovete u Srbiji, koja nema taj odnos prema vašem imenu i prezimenu, odmah ćete imati neugodnosti. Ja sam postao čovjek koji se ne određuje nacionalno. Meni je to ispod nivoa, irelevantno. Ili jeste ili niste, treće nema. Ovdje vam se istina šeta kao geografija, kako se vi mičete, tako se zapravo prostor ispod vas mijenja. Što je zapravo potpuno ludački na ovakvo malom prostoru. Jer mi smo toliko mali i beznačajni, toliko bismo morali biti upućeni jedni na druge da se zapravo, držeći za ruke, pokušamo spasiti na ovom brodu koji se zove ''Čovječanstvo''. A plašim se da ovaj brod niti ide dobro niti je voda mirna - zaključio je Cvijetić.


Darko Cvijetić: ivjeli smo život gdje nismo zapravo niti znali da li je neko Ivo, Jovo, Suljo. Foto: Dejan Rakita/PIXSELL

Ideologija kreira historiografiju

- Zahvaljujući Tolstojevom romanu, mi nešto znamo o Borodinskoj bici. Inače, zapravo, nemamo pojma. Ili, još eksplicitnije, zahvaljujući Andriću, imamo podatke kako se živjelo u Travniku. A da li je to doista bilo tako, to je potpuno irelevantno. Dakle, literarne ili umjetničke istine su puno jače, puno važnije i bitnije od takozvanih historijskih istina, jer su one podložne različitoj tumačivosti. Neko će vam ispričati da je to bilo ovako, naravno, zahvaljujući ideologiji jer ideologija kreira historiografiju. Tako da vi zapravo stalno imate ideologizirane istine, a one su lišene emotivnih saznanja, emotivnih istina. Majka kojoj su ubili, ne znam, familiju, pet sinova, to je duboka istina, njezina emotivna najstrašnija, najsvjetskija moguća istina, i to spomenuti kao puki podatak ne znači ništa. Ali kada se taj podatak obradi zahvaljujući umjetnosti, onda on postane opća stvar - kazao je Cvijetić.


Emotivni šokovi

- I dan-danas vjerujem u jedan aksiom - pozorišna predstava bi morala biti upravo takva da izaziva u nama određene emotivne šokove, emotivne bombe, da izvrši određena pomjeranja već ustaljenih dogmatiziranih stvari u nama. Jer, inače, teatar ostaje samo pukom prostačkom zabavom, a to nikada ne bi smio niti biti, od Antike do danas, teatar je uvijek mjesto polemičnosti, mjesto izazivanja određenih tabua, da se o njima izjašnjavamo - rekao je Cvijetić.


Razgovor s djedom, bakom, pokojnim ocem…

Za Cvijetića je još vrlo čudno što je dio glumačkog dijela predstave.

- To je vrlo čudna pozicija, jedan način u kojem ste vi odjedanput gurnuti unutar romana i, kao što ste vi manipulirali likovima koji su stvarni i koji su izmišljeni, dakle, fiktivni i faktivni, odjedanput ste se našli među njima, razgovarate s njima, sa svojom bakom, sa svojim djedom, pokojnim ocem, majkom, prijateljima. Odjedanput se ta situacija počinje ludnički odražavati, kao što ste razgovarali sa stvarnim likovima, tako razgovarate s izmišljenim, koji su, naravno, potpuno ravnopravni na pozornici. Morao sam zapravo proći neke dionice koje sam davno, stavivši tačku na romanu, mislio da sam ostavio iza sebe - istakao je Cvijetić.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.