KK Bosna, nekadašnji prvak Evrope, simbol Sarajeva i bh. košarke, neće igrati ABA ligu i pored sportskog plasmana. Razlog? Nema dvorane. Nema para. Nema sistema. I najgore – nema volje.

Krenula su već klasična bosanska pranja i prebacivanja odgovornosti: Vlada Kantona Sarajevo tvrdi da su dali 600.000 KM i da su „učinili sve“. Klub poručuje da nije dobio ni minimum logistike. A privatni sponzori ne žele uložiti ni marku. I svi peru ruke, kao da se klub sam od sebe urušio. A zapravo, urušava se cijeli grad.

Sve propada

Jer Sarajevo je danas grad u kojem manje-više sve propada. Infrastruktura je ruglo: Skenderija izgleda kao kulisa iz postapokaliptičnog filma, nedostojna i za auto-pijacu, a kamoli za sportski spektakl. Zetra je zapuštena i trune već godinama. I dok država nije u stanju ništa popraviti, neokomunistički duh društva ne dozvoljava ni da se privatno išta napravi. Urliču: „Ne damo da se neko bogati na nama!“. Jer znaš li ti, u toj Skenderiji je 1969. drug Tito gledao Neretvu! E pa neka sad gleda kako sve propada, iz groba.

Sarajevo – grad od pola miliona ljudi – nema ni jednu dvoranu u kojoj klub može dostojanno igrati ABA ligu. Možda su trebali da putuju od Laktaši, kao što fudbalska reprezentacija mora da putuje u Zenicu i igra na stadionu koji nije Bog zna šta.

Sramotno? Ne, to je preblaga riječ. A onda dođemo do ironije sudbine: dok Sarajevo nema uslove da opstane u regionalnoj košarci, Laktaši – općina s nekoliko sela – imaju klub, dvoranu, infrastrukturu i redovno igraju ABA ligu. Zahvaljujući Miloradu Dodiku.

Igokea osvaja bh. prvenstva već dugi niz godina. Borac iz Banje Luke – opet uz podršku Dodika – stigao je do osmine finala Konferencijske lige i inkasirao milione. A Sarajevo, koje se decenijama kune u svoje "intelektualne kapacitete", u praksu isporučuje samo propadanje.

Da stvar bude gora i u Sarajevu se političari igraju vođenja klubova. Partokratije ne fali, samo što ona ovdje uvijek i neizostavno ostavlja tragične posljedice. Prije nego što su ga kao političkog wunderking SDA prekomandovali da vodi kanton, Elmedin Konaković se, kao bivši igrač, okušao u direktorskom vođenju Bosne zajedno s Nihadom Imamovićem kao predsjednikom kluba. Nakon što se godinama klub „dizao“ kroz šveranja polovnih srbijanskih igrača iz kote Miška Ražnatovića, s polovičnim uspjehom tavorenja po sredini ABA lige, stvari su došle na naplatu, uključujući i preko milion KM duga, nedostatak sportskog plana, infrastrukture i sponzora te odlazak najboljih igrača i urušavanje omladinskog pogona.

Nakon toga, KK Bosna je otišla u potpunu marginalizaciju, godinama bila pred bankrotom i zaboravljena, tavoreći po drugim bh. ligama.

Grad duhova i mulja

Šaka entuzijazista posljednjih godina uspjela je podići klub i vratiti ga, barem je tako trebalo biti, u elitni regionalni rang. No, u gradu koji trune u svojim temeljima, teško je bilo šta izdići.

Sarajevo? Propada čak i kad mu se pruži prilika da se digne. Sport? Nema ga. Kulturna scena? Ako izuzmemo par turobnih festivala, mrtva. Muzička produkcija? Ne postoji. Filmska? Postoji – ako pod time mislite na klanove koji pare peru kroz kvazi-filmove koje ne gleda niko osim članova komisije koja ih je finansirala.

Grad duhova. Grad bez vizije. Grad koji se guši u nostalgiji i birokratskom mulju. I KK Bosna je samo najnovija žrtva tog kolapsa.

A kad sve propadne, pitat ćemo se gdje smo pogriješili. A odgovor je – svugdje. I svi.