Ispadanje Brazila u osmini finala Svjetskog prvenstva predstavlja jedan od najvećih neuspjeha "Selecaa" u modernoj eri. Riječ je o njihovom najlošijem rezultatu na Mundijalima još od 1966. godine, što je ponovo otvorilo pitanje u kojem smjeru ide najtrofejnija reprezentacija svijeta.

Nakon eliminacije, selektor Karlo Anćeloti (Carlo Ancelotti) pokušao je poslati poruku optimizma.

- Danas je bol velika. No, povjerenje u ono što gradimo ostaje nepromijenjeno. Nastavit ćemo raditi za našu reprezentaciju. Uvijek zajedno. Uvijek Brazil! - riječi su najtrofejnijeg trenera u svijetu fudbala

Podršku italijanskom stručnjaku pružio je i koordinator reprezentacije Rodrigo Kaetano (Rodrigo Caetano), koji smatra da Anćeloti mora ostati na klupi do Mundijala 2030. godine.

Međutim, teško je povjerovati da će samo stabilnost na klupi riješiti ono što je postalo očigledno – Brazil više nema reprezentaciju koja ulijeva strah rivalima.

Rekorder u izvozu igrača

Paradoks brazilskog fudbala nikada nije bio izraženiji.

Prema podacima CIES Football Observatoryja, više od 3.000 brazilskih fudbalera danas nastupa u inostranstvu, više nego iz bilo koje druge države. Brazil je i dalje neprikosnoveni svjetski lider kada je riječ o izvozu talenata, a samo prošle godine transferi brazilskih igrača premašili su vrijednost od 2,6 milijardi dolara.

Na prvi pogled, to djeluje kao dokaz da brazilska škola fudbala nikada nije bila jača.

Međutim, reprezentacija već gotovo četvrt stoljeća ne uspijeva potvrditi tu dominaciju na najvećoj sceni.

Posljednju titulu svjetskog prvaka Brazil je osvojio 2002. godine, kada su Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinjo (Ronaldinho) predvodili jednu od najubojitijih generacija u historiji fudbala.

Od tada su uslijedila razočaranja, ispadanja u nokaut fazi i bolan poraz od Njemačke 7:1 na domaćem Mundijalu 2014. godine, koji i danas predstavlja jednu od najvećih trauma brazilskog sporta.

Ni na južnoameričkoj sceni stvari nisu mnogo bolje. Dok je Argentina u posljednjim godinama osvojila gotovo sve što se moglo osvojiti, Brazil je rijetko uspijevao potvrditi status kontinentalne sile.

Nedostaju igrači koji prave razliku

Sve više stručnjaka smatra da problem nije u selektorima, već u strukturi brazilskog fudbala.

Godinama je Brazil bio sinonim za vrhunske bekove, kreativne veznjake i napadače koji su odlučivali najveće utakmice. Danas takvih igrača gotovo da nema.

Krilnih fudbalera ne nedostaje. Vinisijus Žunior (Vinícius Júnior), Rodrigo (Rodrygo) i Gabrijel Martineli (Gabriel Martinelli) posjeduju ogroman individualni kvalitet i sposobni su jednim potezom riješiti utakmicu.

Ali ono što Brazil više nema jesu igrači koji upravljaju ritmom susreta.

Nema nove "desetke" koja kreira igru, nema dominantnog zadnjeg veznog koji kontroliše sredinu terena, niti klasičnog centarfora oko kojeg se može graditi napad.

Upravo su te pozicije decenijama bile zaštitni znak brazilskog fudbala.

Svijet je gledao Kafua (Cafu) i Roberta Karlosa (Roberto Carlos) kako mijenjaju ulogu bekova, Dungu (Dunga) i Emersona kako vladaju sredinom terena, dok su Ziko (Zico), Rivaldo, Ronaldinjo (Ronaldinho) i Kaka (Kaká) predstavljali samu definiciju fudbalske kreativnosti. U napadu su dominirali Ronaldo i Adrijano (Adriano), igrači koji su obilježili jednu eru.

Današnja reprezentacija ima brzinu i individualni kvalitet, ali joj nedostaje ravnoteža, organizacija i prepoznatljiv stil igre.

Evropa razvija igrače za klubove, ne za Brazil

Još jedan razlog za zabrinutost krije se u sve ranijem odlasku najvećih talenata u evropske klubove.

Mladi Brazilci napuštaju domovinu čim steknu pravo na međunarodni transfer, gdje ih treneri oblikuju prema potrebama klubova. Bekovi postaju stoperi ili "wing-backovi", veznjaci dobijaju strogo definirane zadatke, a napadači se prilagođavaju različitim sistemima igre.

Kada se okupe u reprezentaciji, teško je stvoriti jedinstven identitet koji je nekada bio najveća snaga Brazila.

Zbog toga bi bilo nepravedno svu odgovornost prebaciti na Anćelotija.

Iskusni Italijan je tokom karijere uglavnom vodio ekipe prepune gotovih zvijezda, dok u Brazilu ima sasvim drugačiji zadatak – izgraditi novu generaciju i vratiti reprezentaciji prepoznatljiv način igre.

To je proces koji ne može završiti za nekoliko mjeseci niti tokom jednog turnira.

Brazil će vjerovatno i dalje ostati najveći proizvođač fudbalskih talenata na svijetu, ali posljednje godine jasno pokazuju da broj igrača u najvećim evropskim klubovima nije garancija uspjeha reprezentacije.

Najveći izazov pred Anćelotijem zato neće biti osvajanje narednog Mundijala, već vraćanje identiteta koji je Brazil decenijama činio najposebnijom fudbalskom nacijom na planeti.