Bosna i Hercegovina se ovih dana ponovo našla u fiskalnom i političkom limbu zbog spora oko Globalnog fiskalnog okvira za period 2025. – 2027. godine. Taj dokument, koji usvaja Fiskalno vijeće BiH postavlja gornje granice zaduživanja i rashoda države i entiteta i bez njega se ne može zaključiti državni budžet, povećati osnovica za plaće zaposlenih u institucijama niti planirati izborni budžet. Kada je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić odbio učestvovati u radu Fiskalnog vijeća, predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto to je predstavila kao direktnu prijetnju funkcionisanju države i održavanju Općih izbora.

Ali stvarni razlog blokade nije fiskalni dokument. On je samo alat. Pravi uzrok nalazi se u mnogo dubljem sporu: da li je Vlada Republike Srpske, imenovana nakon što je Miloradu Dodiku pravosnažnom presudom oduzet mandat predsjednika RS, uopće ustavno formirana. To pitanje je od septembra pred Ustavnim sudom BiH - i Sud o njemu mjesecima ne donosi odluku.

Pravna suština spora

Pred Ustavnim sudom nalazi se zahtjev za ocjenu ustavnosti imenovanja Vlade RS, koju je Narodna skupština imenovala nakon ostavke Radovana Viškovića. Za mandatara je u septembru imenovan Savo Minić. Ključni problem je procedura: mandatara je predložio Milorad Dodik, iako mu je u tom trenutku već bio oduzet mandat predsjednika RS odlukom Suda BiH i CIK-a. Time je dovedeno u pitanje da li je ustavni lanac imenovanja uopće postojao.

Čini se da su stvari ovdje crno-bijelo i prilično jasne, ali očigledno ne i za Ustavni sud BiH koji ni nakon četiri mjeseca još nije donio odluku, pa čak ni privremenu mjeru.

Drugim riječima, Sud svjesno ostavlja zemlju u pravnom vakuumu: Vlada RS funkcioniše, ali bez potvrđene ustavne osnove, tj. izvjesno funkcionira nelegalno.

Privremene mjere

Ono što posebno bode oči jeste činjenica da Sud u ovom predmetu nije izrekao ni privremenu mjeru, iako je u drugim slučajevima to redovno činio. Nakon Dodikove presude, Ustavni sud je privremeno stavio van snage zaključke Narodne skupštine RS kojima su odbacivane odluke Suda BiH i CIK-a. Ranije je suspendovao i zakone RS kojima se pokušavalo izbaciti državno pravosuđe ili uspostaviti paralelne institucije.

Sud, dakle, zna i može reagovati brzo kada ocijeni da postoji opasnost po ustavni poredak. Zašto to ne čini sada? Zato što bi privremena mjera u ovom slučaju značila nešto mnogo teže: praktično bi suspendovala djelovanje kompletne izvršne vlasti jednog entiteta. Time bi RS ostala bez vlade (ponovo), a država bi se našla u institucionalnom haosu koji niko u međunarodnoj zajednici ne želi.

Upravo taj vakuum sada koristi Nermin Nikšić kao politički argument: dok se ne utvrdi da li RS ima legalnu vladu, on odbija učestvovati u Fiskalnom vijeću. Krišto to pokušava prevesti u pritisak kroz priču o platama i izborima. Ali realnost je drugačija: fiskalni okvir je samo kolateralna žrtva igara iz RS i neodlučnosti Ustavnog suda BiH.

Dok Ustavni sud ne kaže da li je Vlada RS zakonita ili nije, cijela država funkcioniše u režimu privremene stvarnosti – kao da je sve uredu, iako niko ne zna da li je temelj uopće legalan. To nije tehnički problem. To je definicija ustavne krize.