Uvođenje savremenih izbornih tehnologija u Bosni i Hercegovini, skenera glasačkih listića, biometrijske identifikacije birača i digitalnog nadzora izbornog procesa, na prvi pogled djeluje kao tehničko pitanje administrativne modernizacije. Zapravo, riječ je o najdubljoj političkoj reformi u novijoj BiH, jer ona zadire u samu srž mehanizma putem kojeg se u ovoj zemlji proizvodi vlast.

Politička realnost

Otpor toj reformi, stoga, nije slučajan. On je sistemski i interesni, jer pogađa temelje političke moći izgrađene na slabostima postojećeg izbornog sistema.

Bosanskohercegovački izborni proces decenijama funkcioniše u sivoj zoni između formalne demokratije i političkog inžinjeringa. Slabosti u identifikaciji birača, ručno brojanje glasova, netransparentan transport izbornog materijala i fragmentirana kontrola rezultata omogućili su razvoj čitave infrastrukture manipulacije, koja je postala neodvojivi dio političke realnosti. U takvom sistemu, izbori rijetko proizvode jasnu demokratsku volju, a mnogo češće generiraju krize legitimiteta i višemjesečne političke blokade.

Upravo zato je tender Centralne izborne komisije BiH (CIK) za skenere i biometriju naišao na snažne otpore. Postupak nabavke opreme zamalo je paraliziran hrpom žalbi, koje su formalno predstavljale pravne mehanizme, ali su u suštini funkcionisale kao instrument političkog odugovlačenja. Pet uzastopnih žalbi dovelo je do ozbiljnog pomjeranja rokova. Iako su nadležne institucije ocijenile da se radi o neosnovanim prigovorima, efekt je postignut jer je proces nabavke usporen.

Posebno indikativan aspekt cijelog procesa predstavlja pitanje finansiranja projekta krucijalnog za BiH. U zemlji u kojoj se budžeti mjere u milijardama maraka, a političke elite bez većih dilema odobravaju sredstva za vlastite administrativne strukture, nije pronađen konsenzus da se osiguraju sredstva za modernizaciju izbornog procesa. Tek intervencijom visokog predstavnika obezbijeđena su potrebna finansijska sredstva, čime je još jednom ogoljena suština političke paralize.

Koliko je postojeći sistem krhak i podložan zloupotrebama, najbolje ilustruje slučaj manjeg bh. entiteta RS, gdje se zbog utvrđenih nepravilnosti ponavljaju izbori za predsjednika entiteta na čak 119 biračkih mjesta. Takav presedan predstavlja jedan od najozbiljnijih udaraca povjerenju građana u izborni proces. Riječ je o događaju koji je razotkrio dubinu sistemskih slabosti: od neažurnih biračkih spiskova, preko manipulacija glasačkim listićima, do neefikasne kontrole izbornog materijala.

U uređenim demokratijama, poništavanje izbora na tolikom broju biračkih mjesta pokrenulo bi talas političkih ostavki, institucionalnih istraga i temeljitih reformi. U bosanskohercegovačkom kontekstu, ono je dočekano gotovo rutinski, kao još jedna epizoda u dugoj seriji izbornih sporova. Time je potvrđena zabrinjavajuća normalizacija izborne neregularnosti, koja prijeti da trajno potkopa vjeru građana u smisao glasanja.

Upravo tu savremene izborne tehnologije dobijaju svoju punu političku dimenziju.

Biometrijska identifikacija birača i skeniranje glasačkih listića uvode logiku dokaza, digitalnog traga i provjerljivosti, čime se drastično smanjuje prostor za manipulacije koje su decenijama pratile izborni proces. Uvođenjem tehnologije, politička prevara prestaje biti nevidljiva i postaje mjerljiva, dokumentovana i dokaziva.

Otpor tim rješenjima stoga je izraz političkog straha. Jer transparentan izborni proces ruši mehanizme kontrole koji se zasnivaju na netransparentnosti. On ugrožava stabilnost partijskih hijerarhija i klijentelističkih mreža koje su duboko ukorijenjene u politički sistem zemlje.

Civilizacijsko pitanje

Ipak, tehnologija sama po sebi nije garancija poštenih izbora. Ona mora biti praćena jasnim zakonskim okvirom i političkom voljom da se izborni proces zaštiti od manipulacija. Opstrukcije i odgađanja uvođenja izbornih tehnologija šalju poruku da dio političkih aktera i dalje profitira od postojećih slabosti sistema.

U konačnici, pitanje izbornih tehnologija u BiH nije tehničko, već duboko političko pitanje. Ono se tiče povjerenja građana u demokratske procese i spremnosti institucija da osiguraju da svaki glas bude pravilno evidentiran i zaštićen. Bez toga, svaki izborni ciklus ostaje izvor novih sporova, umjesto potvrde demokratske volje građana.

Ovo civilizacijsko pitanje tiče se i odnosa društva prema vlastitoj demokratskoj zrelosti i spremnosti da prihvati principe odgovornosti, transparentnosti i političke smjenjivosti. Bez toga, svaki izborni ciklus ostaje potencijalna kriza, a svaki izabrani organ nosi sjenku sumnje nad vlastitim legitimitetom.