Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja u regionu čiji je predsjednik sjedio u Ovalnom uredu i vodio bilateralni sastanak s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država. Taj susret - između Alije Izetbegovića i Bila Klintona (Bill Clinton) 26. marta 1997. godine u Bijeloj kući, ostaje do danas najviša tačka političkih odnosa BiH i SAD.

Od tada, međutim, slijedi kontinuirani pad – ne u retorici, nego u rangu vrata koja se otvaraju.

Posljednji pravi vrh

Sastanak Izetbegović–Clinton bio je formalni, bilateralni susret predsjednik–predsjednik, u trenutku kada je Bosna i Hercegovina bila ključna geopolitička tema, pitanje rata i mira, stabilnosti Evrope i kredibiliteta Zapada. Nakon toga, takav nivo više nikada nije ponovljen.

Kasniji kontakti bh. političara s američkim zvaničnicima sve češće su se pomjerali ka marginama: multilateralni događaji, prijemi, konferencije, sahrane, večere i hodnici - prostori u kojima se može biti viđen, ali se ne odlučuje.

Primjer iz 2009. godine, kada je Željko Komšić fotografisan uz Baraka Obamu (Barack) na marginama Generalne skupštine UN-a u Njujorku, često se navodi kao “susret s predsjednikom SAD”. Međutim, riječ je o protokolarnom trenutku na multilateralnom događaju, bez ikakve bilateralne agende, saopćenja ili političkog sadržaja. To nije susret u diplomatskom smislu, nego prisustvo u istom prostoru. Isto važi i za susret tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića 2016. godine se Barakom Obamom na prijemu koji je u Njurku organizirao za svjetske državnike (Izetbegović je bio jedan među desetinama).

U posljednjim godinama ova praksa je dodatno degradirana. Kratki kontakti u prolazu, rukovanja na sahranama, sjedenje za istim stolom na večerama ili konferencijama, počeli su se sistematski predstavljati kao “susreti” s američkim vrhom.

Tako je i presretanje bivšeg američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) na sahrani kraljice Elizabete II u septembru 2022., tadašnja ministrica vanjskih poslova Bisera Turković pokušala predstaviti kao „susret“, iako je riječ o događaju gdje su stotine zvaničnika fizički u istoj prostoriji. U diplomatskoj praksi, to nije susret - to je protokol.

Isto važi i za sjedenje na večeri s američkim državnim sekretarom Entonijem Blinkenom (Antonyjem), koji je Elmedin Konaković nastojao predstaviti kao dokaz snažnih odnosa, iako nije bilo bilateralnog sastanka, najave, saopćenja američke strane niti ikakvog institucionalnog traga.

Bećirović i “susret iz hodnika”

Kulminacija ove prakse desila se nedavno u Vašingtonu krajem prošle godine. Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović saopćio je da se sastao s državnom podsekretarkom u State Departmentu Alison Huker (Allison Hooker), uz fotografiju sebe - u hodniku zgrade State Departmenta.

Alison Huker jeste diplomatkinja u State Departmentu, ali četvrtog ranga u hijerarhiji. Iznad nje se nalaze državni sekretar Marko Rubio, njegov zamjenik Kristofer Landau (Christopher) i zamjenik za menadžment i resurse Majkl Rigas (Michael). Drugim riječima, ne radi se o političkom vrhu američke diplomatije.

Koliko je taj rang stvarno relevantan, pokazuje poređenje istog dana: dok se Bećirović sastajao s Huker, State Department je zvanično najavio sastanak predsjednice Kosova Vjose Osmani sa Kristoferom Landauom - drugim čovjekom američke diplomatije. Taj sastanak je imenovan, najavljen i institucionalno potvrđen. Bećirovićev - nije ni spomenut.

S Landauom su se prethodno sastali i ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, kao i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, koja je imala čak dva individualna sastanka. Bećirović, za razliku od nje, nije dobio ni sastanak s brojem dva, ni s brojem tri u hijerarhiji.

Ovo više nije pitanje ličnih simpatija, ideoloških oznaka ili “probosanske” retorike. Ovo je pitanje stvarnog diplomatskog dosega.

Susreti u hodnicima

BiH je od države čiji je predsjednik ulazio u Ovalni ured postala država čiji se “susreti” odvijaju u hodnicima, na sahranama i večerama, a zatim kroz PR-kanale predstavljaju kao veliki diplomatski uspjesi