Otkada je Elmedin Dino Konaković, šef krnjeg NiP-a, došao na vlast krađom pečata, praktično je krenulo urušavanje svih kodeksa u bošnjačkoj politici. Iako je došao na krilima priče „ne može gore od SDA“, vrijeme je pokazalo da može, i to mnogo gore.

Kumovska i porodična imenovanja, namješteni tenderi, nezakonitost u radu na svakom koraku, nekoliko ministara u pritvoru zbog namještanja poslova za „NiP-ovce“, prljave uvrede na račun svakog ko se usudi da razmišlja svojom glavom, poklanjanja para svojim prijateljima, čašćavanje Dodikovog kuma sa 100 miliona, stajanje iza kompromitovane i nesposobne ministrice Naide Hota-Muminović, užasna neodgovornost prema javnim resursima, javno slikanje s polusvijetom ili podrška narkobosovima „kao prijateljem iz mladosti“, samo su dio novonastalog fenomena Dinokio-politike.

Sistemsko zlo

Zamjena teza, pretvaranje laži u istinu, tajni ugovori vezani za tramvajske pruge, GRAS, budžet grada Sarajeva, skrivanje posla od 745 miliona KM BH Telecoma, odnosno isključivanje prava javnosti i struke iz svakog procesa, haos u obrazovanju, haos u javnim preduzećima su odlika nove vlasti.

Netransparentnost, obračun sa slobodnim medijima, fizička prijetnja silom kadrova NiP-a i prijetnja prebijanjem, uništeno stanje u Kantonu, Ministarstvu vanjskih poslova, stalno laganje i riganje vatre na političke rivale, bili su povod da Konakovića prvo napuste mladi iz njegove stranke.

Nakon tramvajske tragedije napustili su ga i okrenuli se protiv njega i više hiljada mladih ljudi.

Oni traže samo pravdu, odgovornost, jednakost. Diletantsko-lopovska kantonalna vlada je isturila premijera Nihada Uka i ministra Adnana Štetu u prvi plan. Ali, oni su samo sitni dil-izvršioci te politike, a njen simbol i kreator je isključivo Dino Konaković.

Zato ga je i narod na demonstracijama i transparentima počeo isticati kao sistemsko zlo, kroz Dinokio transparente njegovog lika i natpisom „Ko laže taj i krade“.

Baš u tome je sublimirana poenta narodne pobune protiv političara koji je već 15 godina u vlasti i koji, naročito u tri posljednje godine, pokušava da uvede komunističku podobnost i poslušnost svojih članova, ali i javnosti u cjelini.

Međutim, knjiga se tek otvara i prve stranice su u GRAS-u: mađioničarska politika laži „ima – nema“ videozapisa, je taktika koja se provodi od slučaja Memić – gdje Konaković 10 godina ništa nije uradio osim ubirao političke poene – će se pretvoriti u knjigu nevjerovatnih zloupotreba na federalnom i kantonalnom nivou, ali i na državnom nivou mešetarenja.

Političar koji ima stil agresivnog avlijanera što neprestano laje i reži, političar koji se čak u roku odmah uključuje na privatne profile pojedinih novinara (slučaj Hadžović), političar koji dnevno objavljuje po nekoliko video-konfliktnih poruka i prgavosti, punih šest dana nije postojao od kada su krenule demonstracije.

Kukavički i licemjerno

On, zajedno s uvijek pospanim Denisom Bećirovićem nije poslao oficijelni telegram saučešća unesrećenoj porodici Morankić, a nisu otišli ni do porodice teško povrijeđene djevojčice Elle Jovanović.

Kada je shvatio da demonstracije neće biti vandalizirane – a prvih dana među demonstrante su bili ubačeni saradnici jednog narkodilera i Dininog prijatelja, koji su ostali neutralisani odličnom reakcijom sarajevske policije i komesara Fatmira Hajdarevića – Konaković je odustao od scenarija da se pojavi kao čovjek koji će za demonstracije gdje se pale stari tramvaji optužiti sadašnje svoje oponente. 

Da se ne govori o sramnoj činjenici da taj funkcionerski bijednik nije našao za shodno da se ogradi od svog dokazanog fana Irfana Karića koji je već u pritvoru, a koji je automobilom uletio među demonstrante, što je najbolji dokaz političke nemoralnosti i nebrige o ljudima.

Nakon toga je kukavički snishodljivo, licemjerno i samoponižavajuće, demonstrantima ponudio razgovor. Mladi ljudi su ga principijelno odbili i nakon banjalučke izjave i u pokušaju Senada Hadžifejzovića da zajedno sjednu s Konakovićem i Ukom.

Svi su glatko odbili s moralnom poentom da ne mogu za isti sto sjediti pravda i nepravda, sistemski krivci i ljudi koji se bune protiv nakaradne vlasti.

To bi bilo isto kao kada bi kriminalci i njihove žrtve, mimo sudova i tužilaštava, došli da sjede i intelektualno razgovaraju na ravnopravan način.

Ovdje ravnopravnosti nema, niti je može biti. Vlada odavno nejakog Nihad Uka, u kojoj postoji jedina svijetla tačka ministar Mladen Pandurević, koji je došao iz realnog sektora i s biografijom – mora da ode.

Direktor GRAS-a, čiju ostavku još niko i ne razmatra, također mora da ode. Pritisak na Tužilaštvo koji predvodi raniji njihov miljenik, jer ga nisu htjeli procesuirati za krađu pečata, problematičnu diplomu i 500.000 KM koje je poklonio svojim jaranima bez tendera i javnog poziva, sada mora biti oslobođeno Dinokijevog pritiska da se cijeli slučaj tendersko-haotičnog stanja u GRAS-u završi na jednom vozaču. Jer nije vozač kriv zato što dio tramvajske pruge gdje se dogodila nesreća sa smrtnom posljedicom uopće nema građevinsku dozvolu. To baca posve novo svjetlo na cijeli slučaj koji zorno prikazuje kakav je sistemski haos napravljen.

Strah i panika

Zašto? Zato što to najviše odgovara Dinokio-politici zamjene teze i opšteg zataškavanja javašluka, kriminala i korupcije.

Elmedin Konaković je stoga postao sinonim za primitivizam, nepotizam, otimačinu, laprdanje i čovjek – kako je napisao jedan analitičar – za kojeg ne postoji dno, jer je uvijek u stanju da se spusti niže. Zato plaćeni botovi narko-novcem, pravljenje opšteg bučkuriša neriješenih ubistava koja s pravom čekaju pravosudni epilog s konkretnom odgovornošću u GRAS-u, neće zbuniti i demoralizirati mlade ljude.

Slično kao i na radničkoj pobuni 2014. godine, kada su protestante nazivali narkomanima, sada pokušavaju da uplaše mladost Kantona Sarajevo i šire.

Međutim, to neće ići kako planira Dinokio-politika. Mladi su čisti, a politika koja ih ruši je prljava. Mladi se ne boje, a njihove progonitelje „koji bi da razgovaraju“ muči strah i panika od istraga njihovih malverzacija u javnom sektoru.

Na kraju, postoje društvene mreže i nekoliko slobodnih medija koji se ne mogu ni kupiti, ni uplašiti, a ni kompromitirati. „Politika - ko laže, taj i krade“ neće završiti samo u oktobru – ona će završiti s optužnicama i dugogodišnjim zatvorima.

Mladi imaju vremena da to sačekaju, i ne sklanjajući se nikome, u svom opravdanom buntu.