Ako je prvi sloj priče u prethodna dva izdanja feljtona bio Iran, onda je drugi – mnogo važniji – Bosna i Hercegovina.

Jer ključno pitanje nije šta radi Teheran, nego zašto takve aktivnosti uopće imaju prostor da djeluju. I odgovor je neugodno jednostavan: zato što u Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji sistem koji bi ih prepoznao, procijenio i – prema potrebi – ograničio.

Pitanje za strategije

U ozbiljnim državama, pitanje stranog utjecaja nije tema za teorije zavjere, nego za strategije. Postoje jasni mehanizmi koji razlikuju kulturnu diplomatiju od propagande, akademsku saradnju od ideološkog utjecaja, medijski pluralizam od koordiniranog plasiranja narativa. U Bosni i Hercegovini takva granica – praktično ne postoji.

Nije problem što strane države pokušavaju širiti svoj utjecaj. To rade sve. Problem je što ovdje nailaze na prostor bez ikakvog filtera.

U tom prostoru djeluju različiti akteri, svako na svoj način. Rusija godinama gradi medijski i politički narativ kroz portale, političke veze i otvorenu podršku određenim akterima. Turska ulaže u kulturnu i identitetsku povezanost kroz obrazovanje, religiju i popularnu kulturu. Kina koristi ekonomske projekte kao platformu za dugoročnu političku prisutnost.

Iran je u toj slici samo jedan, relativno slab igrač. Ali upravo zato je indikativan.

Jer ako i takav, ograničen i često neefikasan pokušaj utjecaja uspijeva opstati godinama – bez reakcije, bez javne rasprave, bez institucionalnog odgovora – onda problem očito nije u Iranu.

Problem je u sistemu koji ne reagira ni na ono što vidi.

U Bosni i Hercegovini propaganda ulazi kao gost, a ostaje kao domaćin.

Ne postoji zakon koji jasno regulira prisustvo stranih državnih medija pod sankcijama. Ne postoji tijelo koje sistemski prati soft power aktivnosti stranih aktera. Ne postoji ni politička volja da se to pitanje uopće otvori.

Rezultat je prostor u kojem se sadržaji plasiraju bez konteksta, bez kritičkog okvira i bez odgovornosti. Lokalni mediji, često potkapacitirani i pritisnuti svakodnevnom borbom za opstanak, nerijetko prenose takve materijale bez dublje analize. A publika, zatrpana informacijama, teško pravi razliku između izvještaja i propagande.

U takvom ambijentu, granica između informiranja i utjecaja postaje zamagljena.

Dodatni problem je što dio političkih i društvenih elita ovu temu ili ne razumije – ili je svjesno ignoriše. U nekim slučajevima, strani narativi se čak koriste kao alat u domaćim političkim obračunima, čime se dodatno legitimizira njihovo prisustvo.

Tako se zatvara krug: strani akteri nude narativ, domaći ga preuzimaju, a institucije šute.

A sve to bez ijednog jasnog pravila igre.

Kap po kap

U teoriji, Bosna i Hercegovina je kandidat za članstvo u Evropska unija i obavezala se usklađivati svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s evropskim standardima. U praksi, međutim, kada je riječ o informacijskoj sigurnosti i stranom utjecaju, taj proces gotovo da ne postoji.

Evropske zemlje posljednjih godina razvile su cijeli spektar mehanizama za borbu protiv dezinformacija i propagande – od regulatornih tijela do specijaliziranih jedinica unutar sigurnosnih struktura. U Bosni i Hercegovini, takvi kapaciteti su ili minimalni ili potpuno odsutni.

Zbog toga se ključna borba ne vodi na nivou institucija, nego – stihijski – na nivou pojedinaca i medija. A to je borba koju je teško dobiti.

Jer savremeni utjecaj ne dolazi kroz spektakularne kampanje. Ne dolazi ni kroz otvorene političke poruke. Dolazi kroz kontinuirano, suptilno oblikovanje percepcije – kroz vijesti, emisije, kulturne sadržaje, obrazovne programe.

Kap po kap. Dovoljno je da dio javnosti počne sumnjati u vlastite saveznike. Dovoljno je da se relativizira razlika između demokratskih sistema i autoritarnih režima. Dovoljno je da se u javni prostor ubaci ideja da je “istina negdje između”. To je uspjeh.

I upravo zato je pogrešno posmatrati iranski utjecaj u Bosni i Hercegovini kao izoliran fenomen. On je dio šireg procesa u kojem se ova zemlja, zbog vlastitih slabosti, pretvara u otvoreni teren za različite narative. Bez jasnih pravila. Bez strategije. Bez odbrane.

U takvom okruženju, pitanje više nije ko pokušava utjecati. Pitanje je – ko uopće kontroliše prostor.

Linije fronta

Front linije savremenih sukoba više nisu samo na geografskim mapama. One prolaze kroz medije, obrazovni sistem i svakodnevni život. Kroz ono što čitamo, gledamo i – na kraju – u šta vjerujemo. Bosna i Hercegovina danas nije bojno polje tenkova. Ona je bojno polje narativa. A u tom ratu, najopasniji protivnik nije onaj koji napada – nego onaj koji ni ne zna da je napadnut.