Bivši reisul-ulema Mustafa ef. Cerić u svom “Komentaru dana” pod naslovom “Zastave prijateljstva” poručio je da predstojeći susret fudbalskih reprezentacija Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država nadilazi sport i predstavlja priliku za iskazivanje zahvalnosti i prijateljstva između dviju zemalja.
Tekst prenosimo u cijelosti.
Predstojeći susret naših Zmajeva sa reprezentacijom Sjedinjenih Američkih Država nije samo još jedna sportska utakmica. To je povijesni trenutak u kojem će se na istom terenu, pod istim nebom i po istim pravilima, naći država koja je primila desetine hiljada bosanskih prognanika i narod koji je u toj zemlji pronašao utočište nakon jednog od najtežih stradanja u savremenoj evropskoj historiji.
To nije običan sportski događaj. To je privilegija.
Bosna i Hercegovina danas nije u San Franciscu kao prosjak, nego kao ravnopravan sportski protivnik. Naši Zmajevi nisu došli da mole ničiju milost. Oni su došli da pokažu svoje znanje, karakter i sportsko dostojanstvo. To je najveća pobjeda jedne generacije koja je preživjela rat, genocid, izbjeglištvo i poniženja.
Neka zato pobijedi bolji.
Nešto važnije od rezultata
Jer upravo tako govori sport. On ne poznaje mržnju. On poznaje nadmetanje, poštovanje i čestitanje protivniku.
Ali postoji nešto što je važnije od samog rezultata.
Važno je kako ćemo se ponašati.
Historija svake nacije nosi svijetle i tamne stranice. Međutim, postoji jedna činjenica koju nijedan pošten čovjek ne može zanijekati.
Kada je Bosna gorjela, kada su kolone prognanika tražile spas, kada su hiljade porodica ostajale bez domova i nade, upravo je Amerika otvorila vrata za približno dvije stotine hiljada Bosanaca. Mnogi od njih su tamo izgradili nove živote, odgojili djecu, završili univerzitete, osnovali kompanije, postali profesori, ljekari, inženjeri, imami, svećenici, poduzetnici i ugledni građani svoje nove domovine, ne zaboravljajući svoju staru.
To se ne zaboravlja.
Zahvalnost nije politika.
Zahvalnost je karakter.
Narod koji zaboravlja dobro koje mu je učinjeno, polahko zaboravlja i vlastito dostojanstvo.
Zato mi je teško razumjeti kada među nama čujem glasove koji olahko izgovaraju ružne i nezahvane riječi.
Ne treba to raditi prema zemlji koja je hiljadama naših gradjana pružila priliku da ponovo dišu slobodno.
Ne treba zaboraviti zemlju u kojoj danas naša djeca bez straha pjevaju bosanske pjesme, grade džamije, crkve i kulturne centre, čuvaju bosanski jezik i ponosno govore odakle su došli.
Upravo zahvaljujući toj slobodi danas hiljade Bosanaca u San Franciscu iz sveg glasa pjevaju Halidovu pjesmu: “Poljem se širi miris ljiljana…”
To nije mala stvar.
To je pobjeda slobode nad progonom.
Neko će možda reći da sport nema veze s politikom.
U idealnom svijetu možda nema.
Ali sport uvijek ima veze s ljudskošću.
Sjetimo se samo kako su naši navijači u Zenici dostojanstveno pozdravili italijansku himnu. Time nisu bili manje Bosanci. Naprotiv, pokazali su da veliki narodi poštuju druge kako bi još više poštovali sebe.
To isto očekujem od Bosanaca u Americi.
Kada se bude intonirala američka himna, neka se čuje poštovanje.
Kada se bude vijorila zastava Bosne i Hercegovine, neka se uz nju zavijori i zastava Sjedinjenih Američkih Država.
Ne zato što smo manje Bosanci.
Nego zato što smo dovoljno veliki ljudi da znamo razlikovati zahvalnost od podaništva.
Neko će možda prigovoriti da druge države to ne bi učinile.
Možda ne bi.
Ali zar Bosna treba učiti od onih koji historiju mjere isključivo interesom?
Da je, kojim slučajem, Srbija danas u ovoj prilici, vjerovatno bi cijela zemlja bila okićena zastavama američko-srpskog prijateljstva. Čuli bismo kako su budućnost, partnerstvo i zajednički interesi važniji od jučerašnjih sukoba. I predsjednik Vučić bi, sasvim sigurno, poručio: “Neka pobijedi bolji.”
Zašto onda mi ne bismo bili dovoljno veliki da kažemo isto?
Mi ne slavimo moć.
Mi slavimo prijateljstvo.
Mi ne zaboravljamo historiju.
Ali ne dopuštamo ni da nas historija zarobi.
Još snažnije prijateljstvo
Bosna je uvijek bila velika onda kada je pokazivala plemenitost. Naša snaga nikada nije bila u osveti nego u dostojanstvu. Naš najveći odgovor na zlo nije bila mržnja nego sposobnost da, uprkos svemu, ostanemo ljudi.
To je bosanski karakter.
To je ono što želim da svijet vidi u San Franciscu.
Neka naši Zmajevi igraju hrabro, viteški i dostojanstveno.
Neka naši navijači budu najglasniji, ali i najuljudniji.
Neka se vijore ljiljani.
Neka se vijore i zvjezdice američke zastave.
Jer prijateljstvo ne umanjuje patriotizam.
Ono ga oplemenjuje.
Ako pobijedimo, neka naša radost bude časna.
Ako izgubimo, neka naš ponos ostane netaknut.
Jer postoje pobjede koje se mjere golovima.
Ali postoje i one koje se mjere karakterom.
A Bosna je uvijek bila najljepša onda kada je pobjeđivala svojim karakterom.
Sretno, naši Zmajevi!
I neka nakon posljednjeg sudijskog zvižduka ostane ono što vrijedi više od svakog rezultata – još snažnije američko-bosansko prijateljstvo, izgrađeno na slobodi, zahvalnosti i međusobnom poštovanju.
