Vladaju oligarhije koje su se vlasti domogle putem rata

U BiH se sve pretvara u skandal i katastrofu

Akademik Muhamed Filipović
16.08.2014 17:43


Da je skandal osnovna forma događanja u našem političkom životu i da svi politički događaji imaju ili nužnim načinom dobivaju formu skandala, jasno je kao dan. Štaviše, svjedoci smo, osobito posljednje dvije-tri godine, kako se ovaj niz skandaloznih ubijanja razvija u smislu jednog krešenda, ali bez poente, bez, znaka nekog kraja. Iz sfere politike ova skandalozna supstancija zbivanja se sistematski širi u sve druge sfere društvenog života ljudi. Stoga, sve to nije više uopće, ne samo nepoznato ili upitno i problematično, nego je već jedna notorna i svima vidljiva istina čije puno koncipiranje priječi još jedino psihološka navika koja je kod ljudi ostala iz ranijih doba, a koja nam govori da je država nešto logično, organizirano i stvarno, nešto opipljivo i na aktivan i pozitivan način prisutno u životu građana i čija se djelatnost osjeća u životu ljudi na pozitivan način.

Politički sukob

 

Zgrada institucija BiH: U državi gore biti ne može

 

Mi ne možemo da se naviknemo, jer je protivno samom pojmu države, da nam država predstavlja samo puku himeru, privid jedne strukture koji je pun besmisla koji iz sebe sije jedino skandalozna zbivanja nad kojima se ljudi masovno ibrete i kažu dobro je, jer je moglo biti i gore. A gore više biti ne može i mada je piscu ovih redova odvratna danas često upotrebljavana sintagma dno dna, koju mnogi komentatori primjenjuju ocjenjujući tačku do koje smo propali kao društvo i država, mora se priznati da je stvar došla do toga da gore nije moguće, odnosno da je ono što može još uslijediti samo potpuni rasap, zapravo ono što su već stari Grci nazvali vladavinom otuđene i razuzdane gomile.

 

Dakle, nema nikakve sumnje da je stanje u našoj zemlji i državi skandalozno. Ali to nije ono najskandaloznije. Nažalost, od samog stanja je još skandaloznija činjenica da u našem političkom životu i u odnosu prema toj takvoj stvarnosti nema ni spomena od svijesti o stvarnom problemu, o dubini i značaju onog što se zbiva, da nema ni ideje, ni pokreta, ni političkog stava koji bi se adekvatno suočio s postojećim stanjem, pokušaj građana da načine prodor u tom smislu je uspješno neutraliziran.

Međutim, kada shvatimo da je to tako, da se s nama dogodilo upravo to da nam je nametnut sistem koji nužno proizvodi skandalozna stanja u odnosima među nama i u ponašanju svih obnašatelja javnih funkcija, pa čak i to da takav sistem što više odgovara određenim ljudskim skupinama, vladajućim političkim idejama i njihovim nosiocima, a to je stanje da imamo državu koja to, zapravo, nije ni po jednom svojstvu, osim da vlada i uzima novac od građana, da se jedna himerična i apsurdna struktura predstavlja kao država i na taj način omogućava onima koji nemaju nikakav državnički i državotvorni kapacitet, kako po porijeklu i historijskom potencijalu tako ni po realnim mogućnostima, da politički funkcioniraju kao država, a da to istovremeno ne bude silno nasilje nad logikom i pravima ljudi, tada nam može postati jasno šta je ključ naše ukupne situacije, zbog čega smo u stalnoj oskudici svih prava i mogućnosti, zašto 20 godina nismo u stanju uspostaviti normalan život, zašto se ne možemo pomaknuti s dna svih ljestvica negativnih indeksa i zbog čega se vrtimo u krugu koji nije čak ni ponavljanje istog. Uvijek je prisutna proizvodnja sve goreg i skandaloznijeg stanja, a da je upravo apsurd ovog stanja, da je onaj ključ koji omogućava da se razumijeva zbivanje u koje smo uključeni samim svojim postojanjem pod nametnutim nam sistemom odnosa i prava, upravo činjenica da smo država koje nema i u kojoj samo određene interesne grupe predstavljaju državu, dok nema traga od ideje države, od jedinstva teritorije, zakona i pravila ponašanja, od jednakosti prava, tj. da je ovo haos kojim se upravlja i može da se upravlja jedino na način skandala, kojem se jedno vrijeme čudimo i onda očekujemo drugi još veći skandal.

Dakle, nema nikakve sumnje da je stanje u našoj zemlji i državi skandalozno. Ali to nije ono najskandaloznije. Nažalost, od samog stanja je još skandaloznija činjenica da u našem političkom životu i u odnosu prema toj takvoj stvarnosti nema ni spomena od svijesti o stvarnom problemu, o dubini i značaju onog što se zbiva, da nema ni ideje, ni pokreta, ni političkog stava koji bi se adekvatno suočio s postojećim stanjem, pokušaj građana da načine prodor u tom smislu je uspješno neutraliziran. Ne samo represijom nego i činjenicom da su se sve tobožnje političke stranke u cijelosti ogradile od radikalizacije problema, te je postavljanje problema na pravo mjesto, tj. u sferu političkog sukoba države i njenih građana, radikalno tematizirala jedna sada već marginalizirana snaga. To opet ne znači ništa drugo nego činjenicu da mi, zapravo, i nemamo normalnu državu, da nemamo uopće državu, jer nemamo političkog života i borbe koji su karakteristični za svaku normalnu državu, čime se samo potvrđuje da ovo što se predstavlja kao država i nije država i da nema na to ime pravo, nego da imamo nekoliko već jasno izdvojenih satrapija u kojima vladaju oligarhije koje su se domogle vlasti putem rata i koje nastavljaju da žive i dalje stanje rata bez upotrebe oružja, tj. stanje podjele koje je razumljivo samo iz ideja koje su proizvele rat u našoj zemlji, a koje se prikrivaju pseudodemokratskim frazama strogo ograničenim na polje nacionalne politike kao jedino relevantne političke ideje, misli, stava ponašanja i načina mišljenja.  

Politički subjekti koji misle samo nacionalno našu zemlju su podijelili na zasebne i pod svojom vlašću konstituirane teritorije koje još samo malo trebaju da sačekaju kada će biti proglašene zasebnim državama.

 

Sasvim je jasno da je skandalozno, a ne više samo čudno i nelogično, da već dvadeset godina postoji jedna država koja to evidentno nije, koja ne funkcionira kao država, koja ni u jednom od domena djelovanja ne pokazuje postojanje bilo kakvih svojstava stvarne državnosti, dakle koja, mjerena po svim logičnim mjerilima i kriterijima koji definiraju jednu državu kao logičnu i pravno utemeljenu organizaciju koja izražava dominirajuću političku volju svojih građana, ali ujedno i normalno funkcionirajuću strukturu odnosa između ljudi koji unutar te tvorevine, koja se naziva državom, žive na način političkih odnosa, tj. na način slobode ispoljavanja svojih ljudskih potencijala, nego je u toj navodnoj državi sve izvrnuto, pa se ono što su ljudska prava i istinski potencijali političkog života i djelovanja čovjeka kao političkog bića, a to je sloboda misli, govora, organiziranja, djelovanja i izbora, pretvaraju u karikaturu na način određen unaprijed programiranim ishodom svake mogućnosti ispoljavanja slobode, što je uvjetovano ustrojstvom same države, čije ustrojstvo definira način izražavanja svih ljudskih svojstava i prava, zapravo koje ta svojstva i prava svagda i nužno reducira na nacionalni identitet utemeljen u vjerskom.

Time je svaka ideja demokratske države unaprijed onemogućena i odnosi su vraćeni na oblik prikrivenog nacionalno-vjerskog totalitarizma koji je od ove lijepe zemlje načinio poprište užasa, kakvo u Europi, izuzimajući svjetske političke ratove nastale zbog ekonomsko-političkih protivrječja europskih država, nije viđeno sve od vjerskih ratova 16. i 17. stoljeća.

Zasebne države
 

Ono što konačno i neopozivo dokazuje činjenicu da BiH više ne funkcionira kao država nije samo činjenica primjene nasilja nad njom koje je izvršeno putem nametanja mira koji nije stvarni mir, nego zadovoljavanje apetita nacionalizama koji su ratovali, jeste činjenica da se politički život u cjelini odvija po crtama podjele nacionalnih teritorija i da ni na kakav način i nijedna državna institucija ne funkcionira kao institucija cijele države, nego samo ukoliko je kao takva odobrena od nacionalnih dijelova.

Mi ne živimo na teritoriji jedne države u kojoj vladaju jednaki i istosmisleni zakoni, nego na teritorijama koje samo vanjska volja drži zajedno, a koje bi, imajući u vidu način mišljenja, ponašanja i djelovanja političkih činilaca, mogli sasvim normalno da žive i kao zasebne državne teritorije. Politički subjekti koji misle samo nacionalno su našu zemlju podijelili na zasebne i pod svojom vlašću konstituirane teritorije koje još samo malo trebaju da sačekaju kada će biti proglašene zasebnim državama. Problem ove zemlje, naroda, građana, ukoliko još postoje takvi, jeste kako u centar političkog mišljenja i djelovanja vratiti državu kao cjelinu, vratiti ono što nam je zajedničko, historijski, geopolitički, ekonomski i u svim drugim aspektima postojanja. To je glavno pitanje, a sve je drugo samo prazna demagogija i fraza koja obećava jedino ponavljanje svega.


NA VRH