Kada smo pozvali Josipu Lisac (64) u njen zagrebački dom, spremala se na put za Novo Mesto, gdje je te večeri imala koncert. I kada smo već pomislili da ćemo, zbog predstojećeg putovanja, morati dogovoriti drugi termin za intervju, nepredvidiva pjevačka diva, koja baš i ne govori tako rado ze medije, otvorila nam je srce.

Intervju s čuvenom Lisicom otvorili smo njenim koncertom u Sarajevu, koji je zakazan za 27. septembar u klubu "Coloseum". Nastupi jedne od najvećih muzičkih zvijezda ovih prostora prava su poslastica i sigurno je da će se u "Coloseumu" tražiti mjesto više.

- Lijepo će biti, kao što je uvijek u Sarajevu. Doći ću i donijet ću sve što imam i sve što jesam. To je moja muzička baština. Bit će super. Meni je najbitnije i najljepše da napravim prekrasnu energiju s ljudima. To je bitno. Emocije su bitne, kontakt s ljudima koji dolaze. Mnogi od njih dolaze i na druge koncerte. Ja to sve znam... Tako da je najvažnije da se napravi energetski krug primanja i davanja. Što ću ja dati njima, isto toliko će i oni snažni dati meni - rekla je Josipa Lisac za "Dnevni avaz".

Energetski krug

Ovo će biti dobra prilika i da se u Sarajevu naknadno obilježi 40. rođendan Vašeg albuma "Dnevnik jedne ljubavi". Lani ste ga slavili na koncertima u drugim gradovima regiona.

- Da, i vi ste bili ljuti zbog toga.

Nismo bili ljuti nego nam je bilo žao.

- Ali, to je tako. Očito kod mene nije sve uobičajeno posloženo. Kod mene vam je sve drugačije posloženo. Ja sam slavila rođendan jednog djela - 40. godina "Dnevnika jedne ljubavi". To niko do sada nije slavio, godišnjice svojih djela. Ja mogu zato što je album "Dnevnik jedne ljubavi" živio, živi, a vjerovatno će i živjeti. Tako da je to već drugačije. Istina je da sam imala jednu turneju kroz cijelu godinu.

Pa, ja to, zapravo, i ne nazivam turnejom, jer se to provlačilo kroz sve godine. Isto kao što se i ove godine koncerti provlače kroz cijelu godinu.

Antologijski album "Dnevnik jedne ljubavi" Josipa je objavila 1973. godine

Nema klasične turneje.

- Nema, u smislu da pjevam mjesec i gotovo. Ali, ja ću sada doći u Sarajevo. Ponovo ću pjevati i pjesme novijeg datuma, i one koje su se rodile u 21. stoljeću, i one koje su se rodile sedmdesetih godina. Pa ću otpjevati i kompozicije iz 1973. s "Dnevnika jedne ljubavi". Nikad ja to ne zaboravim, to je kao dio mene. Ali, to je i jedna zgodna napomena. Mi ovdje nemamo običaj obilježavati djela, a djela najbolje govore o ljudima.

Ti danas možeš pričati, a to sve ide uzrak... Ali, kad ti napraviš djelo, ono živi. I ja sam izuzetno ponosna da sam, uz autore albuma, ja ta koja sam ga pronosila i dan-danas to mogu raditi, mada to kod nas nije uobičajeno.

U svijetu je to normalno, zar ne?

- Jeste, tamo se se sve zna ko je šta i kad izdao, dodjeljuju se nagrade... Ja nikad nisam dobila nagradu povodom toga, osim što mi se moja diskografska kuća zahvalila na koncertu u "Lisinskom" za veliki doprinos muzici. Ali, to se vani itekako pazi. Možda je i ovo jedan primjer da se ukaže na to da bi se o tome trebalo voditi računa. Gdje djela isključivo govore o ljudima, ko su i kakvi su.

"Dnevnik jedne ljubavi" zaista zaslužuje epitet antologijski. I svaka pjesma je hit, i sve žive i dan-danas. Nisu to samo jedna-dvije pjesme s albuma.

- Veoma se mnogo promijenilo u međuvremenu, danas se lansira samo jedna pjesma. A ovo se lansirao album! To su velike pjesme. I danas možda i nema tako velikih pjesama. Ima dobrih pjesama i ovdje i u svijetu, ali su produkcije dugačije. Ja to uopće neću uspoređivati.

No, to je veličina, da neke pjesme koje su napravljene sedamdesetih, kada nismo imali ništa, a napravili smo "Dnevnik jedne ljubavi". Bitno je da je to bio konceptualni album, ima svoju priču.

Mi smo tada bili iza željezne zavjese, negdje daleko od svijeta. Tek je 1979. godine "Pink Floyd" napravio album "The Wall" i to je bio konceptualni album. Tek šest godina u svijetu nakon nas. A mi  nismo bili u svijetu, bili smo na ovoj strani. I hoću reći koliko smo mi morali raditi, trsiti se, koliko toga nam je bilo nedostupno. Koliko smo mi bili talentirani, govorim o autorima Karlu Metikošu, Ivici Krajaču, Branimiru Živkoviću... Svi ljudi koji su svirali i pjevali. To je fascinantno.

Karlo je želio da to bude najbolje. I šta god je radio, želio je da to bude najbolje. To je i normalan pristup. Ti ne znaš kako će se to, zapravo, završiti. A ovo se, naprosto, poklopilo.

Moralni aspekt

Vi ste i danas na svjetskom nivou.

- Šta je svjetski? Kad imaš univerzalan govor i kad nemaš kompleks manje vrijednosti. Pa, šta ako smo tada bili iza željezne zavjese, to ne znači da ja ne mogu napraviti remek-djelo. Ako se potrudim, radim, želim, volim...

I u tome je to djelo bilo veliko, što nije posustalo pred svijetom. I onda ti vrijeme jasno pokaže kako stvari stoje. To je stvarno svjetski egzemplar, koji bi u svijetu bio izuzetno podržan i nagrađen. Ovdje mi to još ne znamo. Sada je to već moralni aspekt, da se to stvarno proslavi.

Imate prilično ispunjen koncertni kalendar - Novo Mesto, Opatija, Kotor, Dubrovnik... U avgustu ste imali baš mnogo koncerata.

- Idem i u Amsterdam, a prije toga i u Leskovac. Filmski festival je tamo. Pozvali su me. Nikad u životu nisam bila tamo.

Lisac: 27. septembra u "Coloseumu"

Odakle crpite energiju?

- Malo je ovaj koncertni raspored gust i zbog vremena. I kod vas su isto kiše. Sad je najvažnija vijest kakvo je vrijeme. Hoće li padati kiša ili ne. Možda su se, onda, datumi koncerata malo kampanjski posložili, jer sam neke koncerte morala odgoditi zbog lošeg vremena. Ne volim da se otkazuju koncerti nego da se odgode. Ali, treba imati energiju. Nije bitna samo fizička kondicija. Ona je bitna, ali to je samo dio. Bitna je psihička volja, mentalni sklop koji radi pozitivno. Ogromna je odgovornost koju nosim prema sebi i prema ljudima. Da me ti ljudi nisu kroz godine voljeli i izabirali, ne bismo mi sad uopće pričali o svemu tome.

Zato ja kažem, meni je bitan odnos s ljudima. Susret s njima, emocionalna kompatibilnost. I mi se tu razumijemo.

Ogromni stresovi

Valjda ćete imati vremena da barem malo prošetate Sarajevom kada dođete?

- E, to su već druge priče. Ja vam za to, zapravo, nikad nemam vremena. To je istina, nemam ja šta sad izmišljati. Kad se dolazi, onda se dolazi ciljano, ima se koncert, posvećen si tome, fizički i psihički. I gotovo, za drugo nema vremena.

Imate li Vi uopće i za šta drugo vremena osim za muziku?

- Sve su prilike da je tako.

Možda ste zato tako i ispunjeni?

- Osvještena sam da, ako sutra želim biti dobra, danas moram biti veoma dobra. Ne u smsilu dokazivanja nego odgovornosti. To je silna odgovornost. Ti moraš biti uvijek spreman. Toga ima uvijek u životu - bolji trenutak, slabiji trenutak, ali ne smije biti loš. To je sad malo filozofija, ali u svakom smislu ti moraš biti pripremljen. Veseli se tome što imaš, sretan si. To je vrlo jednostavno, ali...

Čine se jednostavno, ali je li baš tako?

- I nije, jer iza toga stoji ogroman rad, ogromni stresovi. Ali ćemo to zaboraviti, to ide pod normalno. A bitan je cilj - da napraviš nešto odlično, nešto što će ostati, da dirneš nekoga u srce, da preneseš neke poruke, da doživiš da ti ljudi kažu hvala... To je nagrada, to vrijedi. Da ćeš nekome prenijeti ljubav kroz pjesmu, da ćeš nekome prenijeti pomoć kroz pjesmu, prijateljstvo, dobro, pozitivno, nadu, vjeru. To je poenta.

Rok opera "Gubec-beg"

Metikoš i Lisac: Sjećanje na veliku ljubav

Prije 23 godine, Josipa Lisac ostala je bez svoje živote ljubavi Karla Metikoša. I od tada živi sama. U spomen na veliku ljubav, Josipa svake godine održava koncerte te podsjeća na veliko djela Metikoša, koji je na zapadnom tržištu djelovao pod imenom Met Kolins (Matt Collins).

- A da ne kažem o Karlovoj rok operi "Gubec-beg", koja je 1975. godine imala premijeru, to je bila peta rok opera u svijetu. Znači, mi nismo bili talentom i idejama daleko od svijeta. Bili smo produkcijski, tehnološki daleko, ali su neki ljudi mislili svjetski - govori Josipa Lisac.

Na pozornici od 12. godine

- Ljudi trebaju biti posvećeni onome što rade. Kad se ti raduješ tome, želiš, hoćeš... Sve je tu, ideali, sanjarenja, snovi. I onda to ne prestaje. Moja karijera traje stvarno dugo. Ljudi misle da je to još i duže. A jeste dugačka. Kad još prispojim period prije nego što su ljudi za mene saznali kroz grupu "Zlatni akordi", pa kasnije, počevši od debija "Što me čini sretnom" u Opatiji. Prije toga sam sedam godina pjevala u dječijem horu RTV Zagreb. Mi smo 1962. bili najbolji hor na svijetu. Bila sam u Parizu, Lilu, u Dubrovniku, na Ljetnim igrama.

Znači, ja sam od 12. godine na pozornici i nije to malo. Baš zato što mislim da se moj život odvija u tom krugu onoga što jesi i onoga što radiš, i to vrlo iskreno, ja sam ostala u normali.

Rekla je...

• Naučila sam dvije stvari. Prije svega, šta znači biti otvoren, jer Njujork je po tom pitanju fascinantan. Kasnije, kada sam došla u Los Anđeles, osjećala sam se kao da sam stigla na selo.
• Život mi je donio najstrašniju situaciju, susrela sam se sa smrću. Karlo je preminuo u 51. godini.
• Nastojim ostati na svom putu. Svijet oko mene ponekada mi djeluje kao zvjerinjak.
• Mladima znam reći: Nemojte se ženiti, radije se volite.
• Muzika je čudesna, divna, fantastična i, što se manje razmišlja o njoj, to je ona veća, samo je treba slušati.
• Savjet je teško dati, kao i dijagnozu, ali sigurno mogu reći da treba slušati svoje srce, ali i glavu, taj balans je veoma teško napraviti, srce mnogo jače radi od glave.
• Imala sam ponude, bilo je onih koji su htjeli napisati moju biografiju, ali ne znam.
• Kad ti stojiš iza svojih stavova, na svom putu, kada ti se ideali ne ruše i ne nasjedaš na provokacije, tek onda možeš uspjeti.