Kako se približava zima i hladniji dani, Dobojlije koje su u maju ove godine u poplavama ostale bez svojih kuća i stanova sa zebnjom iščekuju svaki novi dan. I danas su mnogi prozori u Doboju otvoreni kako bi se vlaga isušila i nestalo zaudaranje mema. Zasigurno više od tri hiljade poplavljenih stambenih jedinica do zime neće moći biti sanirano, jer niti su vaučeri bili dovoljni za obnovu, niti su vlasnici imali novca da probleme riješe.
Bezbroj je vapaja ojađenih ljudi koji skoro pola godine uzaludno čekaju pomoć, a nje nema ili je nedovoljna.
Škola za primjer, penzionerski dom za ruglo
Vapaji ljudi
U javnim ustanovama, osim u Domu penzionera, stanje je puno bolje. Danas svi učenici osnovnih i srednjih škola pohađaju nastavu, obnavlja se i Dom zdravlja, biblioteka je otvorila svoja vrata, gradske vlasti, sud i tužilaštvo sređuju svoj arhiv. Sve je u dobroj mjeri očišćeno, ali Dobojlije kažu da grad na tri rijeke, Bosni, Spreči i Usori, nekada najveća željeznička raskrsnica, neće više biti ono što je bio.
- Sve se radi nazor, ljudi su utučeni, ima nepravde - reče nam u prolazu stariji Dobojlija.
U starom gradu, ispod srednjovjekovne Gradine, nalazi se Osnovna škola „Vuk Stefanović Karadžić“ koja broji 1.100 učenika i 110 zaposlenika. Već na prvi pogled zdanje kakvo se poželjeti može, kao da nije bilo sve pod vodom. Na ulazu piše kako je škola obnovljena sredstvima Evropske unije iz Programa pomoći poplavljenima, putem UNDP-a.
- Sada naša škola izgleda ljepša i funkcionalnija nego što je bila. Ostalo je još da se uredi fiskulturna sala. Nastava je zbog radova kasnila tri sedmice, ali je vrijedilo čekati - kaže direktor Milan Gojković i napominje „da nam nije bilo stranaca, pitanje je gdje bismo danas bili“.
Samo tridesetak metara dalje od školske ljepotice je druga priča - ružna slika i prilika - dobojski Dom penzionera, nekada u bivšoj Jugoslaviji najreprezentativniji objekt ove vrste, a sada ga zovu horor.
A tu, prema nezvaničnim informacijama, živi oko 300 prognanika, pa je po tome i alternativni smještaj još od rata. Ljudi u ovom domu bukvalno se smrzavaju, jer grijanje ne radi, a grijalice se, kažu stanari, ne smiju uključivati.
Na ulazu susrećemo dvije sestre, Radojku i Đurđu Arsenović iz Rakovca kod Maglaja. Da im nije narodne kuhinje, kažu, bile bi gladne.
Sestre Radojka i Đurđa Arsenović: Preživljavaju od narodne kuhinje
Kupac iz Federacije
Na trećem spratu nailazimo na Gorana koji čuva 80-godišnju bolesnu majku.
- Ovdje godinama živimo kao životinje. Bolje je da nas ovako gladne, gole i bose pobiju. Ovaj dom je više puta gorio, izgorio je i lift, u hodnicima se pale automobilske gume, a kada pada kiša, kao da je poplava iz neba, krov prokišnjava na sve strane - kaže Goran.
Jedan od stanara dobojskog penzionerskog doma priča nam da je ovu zgradu „kupio jedan poduzetnik iz Federacije“, dok od drugih čujemo i tvrdnje kako ovdje ima prostitucije te da se „soba za dvosatno korištenje plaća svega pet maraka“.
Goran se brine o 80-godišnjoj majci: Ne daju nam ni grijanje
Čija je nadležnost
Dom penzionera u Doboju u nadležnosti je Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS, u kojem nismo mogli dobiti nikakve informacije o tome šta će biti sa zgradom od koje svi najradije okreću leđa.
Gradske vlasti Doboja su u više navrata tražile da im se Dom penzionera vrati, jer bi se o njemu više vodilo brige, ali od toga nije bilo ništa.
