Idemo, zbog nedostatka novinskog prostora, samo s faktima, a stil ostavimo za neku drugu priliku. Ustupimo, dakle, mjesto etici - ništa estetici! Iako “pravila dobrog ukusa utvrđuju strukturu moći”, kao što je u Sarajevu govorila Suzan Zontag (Susan Sontag)!

Ništa novo, ali rezolucija koja u UN-u treba proći kao podsjećanje da se u Srebrenici dogodio genocid nije samo radi politike, iako će reafirmacijom historijskih fakata opet biti distribuirana i politička odgovornost. Dakako, onaj ko ima svrab sam se češe!

Velika prezimena

Tako se i Srbija odmah uznemirila zbog činjenice da će se u toj britanski pisanoj, a u biti međunarodnoj rezoluciji na centralnom mjestu spomenuti genocid u Srebrenci. No, čemu strah i žurba ako se već ima “čvrst” alibi!?

Kad god se u najvišim forumima, kao što je to Vijeće sigurnosti UN-a, spomene genocid u Srebrenici, u Beogradu se da znak za opću opasnost. Znaju dobro i Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, bez obzira koga izaberu da govori, kako presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) jasno upućuje na srbijansku suodgovornost. Srbija je odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici koji su, prema istoj presudi ICJ-a, počinile vojska i policija RS.

RS je, dakle, počinila genocid u Srebrenici. Otuda se na svako podsjećanje ovako ogoljele istine u banjalučkim institucijama vlasti digne panika; tresu im se gaće. Slute, ali nikad ne znaju do kraja na koji će način ove potvrđene činjenice biti upotrijebljene.

Jedino, što se službenog Sarajeva tiče, zbog Sarajlija i onih koji pritječu u to “zvanje” iz ostalih bosanskih i hercegovačkih kasaba i kojima je važnije mjesto u nadzornom odboru ili neko direktorsko u državnoj firmi - ovi, uspaničeni “vlasnici” RS još mogu mirno spavati.

Zbog tih i takvih Bosanaca, s velikim prezimenima iz “čuvenih familija”, Dodik može stalno manipulirati, pa čak i licitirati (?!) kako u Potočarima “ima oko 4.000 mezara”. I onda “sravnjivati račun” da je “isto toliko” Srba ubijeno u Bratuncu i okolici.

Pri tome, Dodik ne spominje, niti ga na to u Sarajevu neko javno podsjeća da se taj broj stradalih Srba (prema izvorima iz RS to je 3.267 poginulih srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja) nije dogodio preko noći ili za malo više od četiri dana, kao u slučaju ubijenih Srebreničana, već da su stradali u četiri ratne godine. I nisu strijeljani kao Bošnjaci u Srebrenici, i nisu svi bili nenaoružani civili kao Bošnjaci u Srebrenici, nego i vojnici! 

Masovno strijeljanje Bošnjaka u Srebrenici zove se genocid! Nakon sudskih presuda o tome će se, eto, govoriti opet u UN-u. U Srebrenici već ima više od 6.000 pokopanih žrtava, dok se za drugima traga, jer sve masovne grobnice u BiH još nisu ni pronađene ni otvorene. Više od 8.000 Bošnjaka pobijenih za svega nekoliko dana, broj koji se koristi u Haškom tribunalu, utvrđen je iz više znanstvenih izvora i autentičnih svjedočanstava.

Dodik je samo političar, a ne naučnik, iako ne jedini koji iz iste nacionalne aure testira prag bosanske izdržljivosti i odlučnost međunarodnog faktora. Zato se argumentirano treba suprotstavljati zluradoj ideji koju i on zastupa, a ne samo pojedincima. Čast izuzecima, ali u Sarajevu je to još “atomska fizika”!

Nije, dakle, u Banjoj Luci panika, niti u Beogradu uzbuna zbog političkog sevdaha bez predaha, usred “pijanog” Sarajeva. Ali, jest pripravnost zato što su London i Berlin zategli. To je ta nova partija šaha između Beograda, Banje Luke, Moskve - sa svima nama, bar kad je priznavanje zločina u pitanju. Mnogi razumiju da bi, kad dođe vrijeme, to moglo imati i monetarne, pored političkih reperkusija.

Karakter rata 

Cinizam je i kad Mladen Ivanić kaže kako se “politizira oko Srebrenice”, jer riječ je, prvenstveno, o svesrpskom politiziranju genocida nad Bošnjacima, zbog izbjegavanja odgovornosti i težnji Beograda da se promijeni karakter rata u BiH.

To što Ivanić, koji se, kao, dvoumi hoće li otići na komemoraciju u Potočare, politizira je legitimno. Ali i moralno inferiorno, jer time se opasno primiče negiranju genocida u drugoj formi. O produženju sveopće agonije da i ne govorimo!

Zato i njegova izjava “veći sam ja Srbin nego što se misli”, zvuči opasnije, jer je na dugu stazu, za razliku od Dodikovih šićardžijskih tirada, u kojima Miletovo političko srpstvo ostaje djetinje uneređeno.

Potpuno je prirodno da u Srebrenicu, na obilježavanje 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima, odu samo oni koji osjećaju duboku ljudsku potrebu za tim, da bi se svrstali na ispravnu stranu povijesti. Ne treba Srebrenici Toma Nikolić, pa ni Vučić, ako se previše dozivaju. Oni bi trebali da ljubazno zamole da ih tamo prime, jer njihove pojave još mogu uznemiriti i povrijediti žrtve, pobjegle od noža njihove (bivše) ideologije.

Ne treba Srebrenici više ni Vuk Drašković, koji se onomad opet svrstao uz đenerala Dražu. Ni Ivanić - ako neće! Neka nastavi spavati u uspavanom Sarajevu.

Brantove cipele još su prazne s obje strane Drine! “Ne rađa se Vili Brant (Willy Brandt) svaki dan”, rekao mi je lijepo Valentin Incko (Inzko).

I ne kleči se, gospodine Nikoliću, verbalno, na TV, već stvarno, na koljenima, u Potočarima!