Njeno životno opredjeljenje je ljevičarsko, ali ona nikada nije dijelila ljude po stranačkoj, vjerskoj, rasnoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti. Marija Maja Jurčenko, 65-godišnja Tuzlanka, sinonim je za osobe dobrog srca, širokogrudnost, humanitarni rad...
Rođena je 1951. godine u Bosanskoj Bijeloj kod Brčkog, a 1962. godine s porodicom se preselila u Mramor nedaleko od Tuzle. Njeni roditelji su na svijet donijeli još troje djece, ali je samo Marija u djetinjstvu imala velike zdravstvene probleme.
Odbili operaciju
- Rođena sam, kako su pričali, kao normalno dijete, sa 3.800 grama težine i 52 centimetra dužine. Međutim, u trećoj godini moj daljnji rast i razvoj zaustavili su problemi s hipofizom. Ljekari su mom ocu preporučili operaciju. Rekli su mu: "Može preživjeti, ali ostat će nesposobna za samostalan život." Otac to nije prihvatio - kaže Marija Jurčenko.
Naredne godine djetinjstva obilježili su njeni stalni odlasci kod ljekara. Ni sama ne zna koliko je primila injekcija ili popila tableta, a u periodu puberteta život joj je bukvalno visio o koncu. Uspjela se izvući, završiti školu, brinuti o majci, pomagati drugima...
- U mlađim danima prelistavala sam enciklopedije i interesirala se o poremećaju u radu hipofize. Saznala sam da je ta bolest nasljedna - govori ona.
Školske dane provela je u OŠ "Mramor" i OŠ "Muharem Merdžić" (sadašnja OŠ “Mosnik”) te u Upravnoj školi. Otac joj nije dao raditi, tako da je ostala bez dana radnog staža u struci.
- Sjećam se školskih dana u Mramoru, kada su me drugarice pitale šta sam. Odem kući i sve to ispričam mami, a ona mi kaže: "Reci im da si djevojčica." Moj djed je bio vjerski službenik, ali moje opredjeljenje je ljevičarsko. Naučila sam i živim u gradu gdje ima Marija i Mejri. Ja sam, pošteno govoreći, Bosanka - decidna je Marija.
Nakon školovanja posvetila se poslovima u kući. Brinula je o domaćinstvu, nije se štedjela ni kada je trebalo, primjerice, unijeti ugalj.
- Otac je umro 1998., a ja sam živjela s majkom sve do njene smrti 2002. godine. Već 13 godina sam sama, ali po prirodi sam optimista. I dalje sam aktivna, angažirana sam u Udruženju penzionera, Udruženju antifašista, Crvenom križu... Ipak, najteže mi pada saznanje da je neko od mojih bližnjih bolestan - navodi Jurčenko.
Najteže dane u životu je, kako kaže, proživjela u vrijeme rata. Zdrav razum je sačuvala zahvaljujući svojoj nepokolebljivoj volji i istrajnosti da pomaže drugima.
- Ko zna kako bih taj period preživjela da sam, recimo, bila između četiri zida. Međutim, bila sam u Civilnoj zaštiti, Crvenom križu i drugim organizacijama, a sve da bih sebi i majci osigurala hranu. Kao invalidna osoba tih godina nisam imala nikakva primanja, tek kasnije sam naslijedila očevu penziju iz Hrvatske od koje i danas živim - priča nam Marija.
Kvalitet u malom
Zna često reći, što u šali što u zbilji, kako je kvalitet u malom. Nikada, ponovit će, kaže, i stoti put, nije ljude dijelila po bilo kom osnovu, osim na dobre i loše.
- Zlim ljudima sam otrov, a dobrima lijek za ranu. Otrov sam za sve one ljude koji rade nepravdu, a lijek za sve dobre ljude, bez obzira na to kako im je ime i koje su vjeroispovijesti - ističe Marija.
Uskoro će životni put Marije Jurčenko zauvijek sačuvati filmska traka, jer su mladi umjetnici Damir Bošnjak i Boris Andrejević odlučili snimiti dokumentarni film "Maja".
Iako o tome ne razmišlja, Marija Jurčenko kaže da posljednji dan života želi dočekati na nogama i zdravog razuma.
- Pored majčinog vječnog počivališta i sebi sam podigla spomenik na kojem je uklesano "Marija Jurčenko 1951 - 20..." - govori Marija Jurčenko, Tuzlanka, Bosanka, žena ogromnog srca.
Moj porok su kolači. Mogu ih pojesti koliko hoću. Djeca me čine sretnom, imam ih u porodici i zaista se radujem svakom susretu s njima, kaže Marija
Plaketa Grada Tuzla
Za nesebičan trud, humanizam koji svakodnevno iskazuje, Mariji Jurčenko je Grad Tuzla 2002. dodijelio plaketu za humanitarni rad. Nikada nije prestala pomagati ljudima, a svakog 11. u mjesecu pridruži se majkama Srebrenice, s kojim, kako kaže, dijeli tugu i bol.