Lamija Saračević jedina je žena urar u našem gradu. Ova 29-godišnja simpatična djevojka kaže da satove već deset godina popravlja iz ljubavi te da će se ovim poslom baviti sve do penzije ako je zdravlje posluži. 

Sama radi 

Prilikom naše posjete njenoj radnji "Omega" u naselju Švrakino Lamija je završavala jedan i počinjala popravljati drugi sat. Sve vrijeme dok je s nama razgovarala bila je duboko skoncentrirana na posao. Kaže da je upravo to najbitnije.

- Izuzetno je važno biti smiren, jer u isto vrijeme pričam sa mušterijama i radim. Nije toliko fizički naporno, ali je psihički teško. No, od malena sam ovo zavoljela i odlučila raditi - kaže Saračević, koja satove nekada popravlja i po 11 sati dnevno.

Foto: Avaz (Saračević: Važno biti smiren)

Ljubav prema ovom poslu naslijedila je od oca Sabahudina, koji je prije rata imao urarsku radnju u Jajcu. Čim je 2005. godine završila školu za urara, započela je sa popravljanjem svojih prvih satova. Trenutno radi sama, ali i pored toga ne osjeća pretjeran umor. 

Dnevno popravi i po nekoliko satova. No, kako kaže, ima i kompliciranih, ali srećom, rijetkih kvarova, koji zahtijevaju rad i po nekoliko dana. 

- U ovom poslu nikad ne možete reći: "E, sad znam sve." Mnogo je mehanizama i dešava se da neke satove uopće nije moguće popraviti. Neki zahtijevaju posebno umijeće - dodaje Saračević. 

Bila uporna 

Svima onima koji se odluče baviti ovim zanatom, Lamija preporučuje strpljenje, jer je potrebno nekoliko godina da se savladaju sve tehnike. Ona je bila, kako kaže, uporna i zato je uspjela.

Djed Ahmet 1947. godine otvorio radnju u Jajcu 

Urarski zanat u porodici Saračević započeo je 1947. godine, kada je Lamijin djed Ahmet u rodnom Jajcu otvorio urarsku radnju. Kasnije, 1969. godine, istim poslom počeo se baviti i njegov sin Sabahudin. Lamija se poslije agresije, zajedno s roditeljima, doselila u Sarajevo i, nakon što je završila srednju školu, počela raditi ovaj posao.