Razmišljajući o tome kako da završim ovu seriju mojih priloga koje sam uglavnom posvećivao političkim temama i pitanjima i da nađem nešto zanimljivije o čemu bih pisao, jer mi se čini da je postalo dosadno pisati o našoj politici u kojoj se beskrajno ponavljaju iste situacije, te mi je zbog osjećanja praznine i situacije koja je više literarna nego stvarna pala na pamet jedna epizoda iz moje rane mladosti.

Iz vremena kad sam, kao mladi partizan i slušalac političkog kursa, na kojem su za politički rad pripremani omladinci, slušao jedno predavanje o političkoj situaciji u svijetu, koje je političkom aktivu u Sanskom Mostu držao tadašnji politički sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku Krajinu Osman Karabegović. 

Neshvaćeni pjesnik

Bilo je to ujesen 1944. godine, u vrijeme kada je pobjeda partizanskog pokreta bila već izvjesna i kad se radilo samo o tome kad će nacizam pasti i, konzekventno tome, kad će pasti njegove sluge u našoj zemlji. Ja sam dospio na to predavanje s kursa na koji sam poslan nakon što sam se oporavio od pjegavog tifusa i, umjesto u jedinicu, bio poslan na taj kurs, i to baš po naređenju Osmana Karabegovića, koji me poznavao i slučajno zatekao u divizijskoj bolnici u Bronzanom Majdanu prilikom posjete ranjenicima. 

Iako sam imao tek 15 godina, bio sam uveliko angažiran i iskusan aktivista i partizan kao sva banjalučka omladina i ustvari i cijelo stanovništvo Banje Luke, koje je od početka bilo orijentirano protiv zločinačkog ustaškog. Banja Luka je bila proglašena od Pavelića za glavni grad NDH, ali to nikada nije stvarno bila, jer je stanovništvo jasno i nedvosmisleno pokazalo da je protiv. Ustaše nisu imale podrške ni kod kojeg sloja, pa je u Banjoj Luci i najveći broj Hrvata bio partizanski orijentiran. 

Među brojnim porodicama Banjalučana koje su cijele bile u partizanima nalazila se i moja, a s njom i moja četiri brata, dvije sestre, čak i naša majka Đulhanuma, dok su mog oca ustaše podlo ubile nasred Banje Luke 5. avgusta 1941. godine. U to vrijeme, a nakon velike sovjetske ofenzive na Istočnom frontu koja je Crvenu Armiju dovela do Varšave i nakon dugo očekivane invazije zapadnih saveznika u Francuskoj, ljudi su očekivali brzi kraj rata, pad nacizma i oslobođenje od fašizma, željni mira, slobode, rada i napretka. Zbog toga su izlaganja o političkoj situaciji, a posebno o stanju na našim prostorima, napredovanju partizanske vojske i ponašanju političkih snaga koje su bile angažirane za ili protiv fašizma, bila rado slušana, pa je i to predavanje bilo slušano s izuzetnim interesovanjem, jer se smatralo da o svemu tome više zna i da je bolje obaviješten tako važan politički funkcioner kao što je bio Osman Karabegović. 

Nakon predavanja je bilo uobičajeno da se postavljaju pitanja i ja sam se sjetio da je upravo na tom predavanju, na kojem smo svi očekivali da saznamo kad će više doći mir i sloboda, tadašnja partizanka, a kasnija dugogodišnja direktorica Radija Sarajevo Razija Handžić-Kulišić, postavila jedno pitanje i dobila zaslužen odgovor koji sam zapamtio. Naime, Razija se htjela istaknuti poznavanjem političkih prilika ili barem pokazati kako se ona interesira i za detalje političkog stanja u svijetu, pa je zamolila druga Osmana da joj kaže šta ima novo u Danskoj, jer je Osman rekao da je Švedska neutralna, a Norveška okupirana i da se očekuje kako će obje stati na stranu antifašizma. Na njeno pitanje, Osman je odgovorio jednom frazom koja potječe iz teksta Šekspirovog “Hamleta”, a glasila je: “Ništa novo u zemlji Danskoj.”  

Mene je upravo stanje u kojem se nalazimo evo već 20 godina podsjetilo na tu čuvenu šekspirijansku frazu, jer, evo, i mi očekujemo neku bitnu novost, a nje nema i nema. Sve je već viđeno, staro i izlizano od upotrebe duge, kako je to u jednoj svojoj pjesmi rekao sjajni intelektualac i neshvaćeni banjalučki pjesnik modernista, koji je pisao pod utjecajem Tina Ujevića i Frane Alfirevića Drago Kolak. Pjesma je dio njegove zbirke “Mistika cvijeća”, a govori o očima koje su od beznađa izgubile sjaj, “izlizane od upotrebe duge bez kraja”, kako glasi jedan njegov stih.

Još očekujemo to nešto što će nas ispravno orijentirati i pokrenuti naprijed

Jedina novost

Ustvari, jedina vijest od značaja koju smo čuli je ona da je Fahrudin Radončić konačno pušten da se brani sa slobode, i to iz zatvora koji mu je dosuđen u jednom procesu za koji niko živi ne razumije i ne zna odakle i zbog čega potječe, zašto se vodi na način kako ga vode i šta je konačni cilj onih koji su iskoristili sve što im zakon dopušta i ne dopušta, jer oni to mogu činiti, pošto izgleda da je zakon njihov, a oni žele da javnosti prikažu kako se radi o nekom stvarnom, a ne fingiranom krivičnom djelu dotičnoga.  

Nema u biti ništa novo i sve je ponavljanje istih stvari, istih riječi, čak i istih zabluda, što dokazuje da vlast koja je okrenuta samo sebi i koja brine jedino o tome kako će se održati na vlasti, koja ne zna za građane i njihovo mišljenje jer je ono ne zanima, ne može da prepozna prave probleme zemlje i ljudi, zbog čega nema i nije u stanju da proizvede ni jednu jedinu ideju koja bi zemlju vodila ka izlazu iz ove dugogodišnje i iscrpljujuće krize u kojoj se nalazimo upravo zaslugom te vlasti. 

Današnju vlast eskulpira od krajnje odgovornosti jedino činjenica koju i mi građani moramo dobro prepoznati i uvažiti da nikakva vlast ne bi mogla naći adekvatne odgovore ako bi za osnovu djelovanja uzela i priznala ovakvu državu kakvu su nam naši navodni spasioci stvorili i ostavili da s njom muke mučimo. 

Naime, u ovakvoj državi u kojoj ustvari, a bez normalnih i racionalnih donosa, egzistiraju tri stvarne države, vode se tri suprotstavljene politike, stvaraju se tri privredna, pravna i politička sistema, zasebne i izvandržavne međunarodne veze, u kojoj nema ni jedinstvenih željeznica, ni putne mreže, ni električnog sistema, u kojoj su legitimni svi potezi i stajališta koja nanose štetu drugome i favoriziraju jedne protiv drugih, ne može ni nastati jedna racionalna i efikasna politika, ne može da se javi i razvije svoju snagu nijedna prava ideja.  

Ali nije tragedija samo u tome što su oni koji su ovu zemlju dijelili postupali kao onaj šnajderski šegrt koji je dobio zadatak da skrati dugi zimski kaput i od njega napravi tzv. dreifirtel, pa se dao na posao i rezao, izrezivao, komadao i na kraju napravio odličnu kapu zvanu Šmitovka. Tako su i ovu našu jadnu zemlju rezali, dijelili i skrparili na takav način da ništa ne ide jedno s drugim i da ona predstavlja samo niz geografskih i geopolitičkih i svih drugih vrsta kurioziteta, a nikako neku logičnu tvorevinu. Neki koji su se s nama gadno i besramno šalili, skrparili su ovu zemlju i nama oduzeli 20 godina koje smo mogli upotrijebiti da od nje nešto napravimo. 

Mi se još trudimo, ali uzalud, jer to pod ovim uvjetima i s idejama koje su proizvod kriminalnih umova kakvi su odlučivali o nama u nedavnoj prošlosti nije ni moguće. 

Međutim, ako neki imaju ili su sebi uzeli za pravo da se igraju nama i našom pameću, niko nema pravo da se igra historijom, može ljudima, ako oni to dopuštaju, jer za to što smo dopustili svi mi platit ćemo grdno ovu sramnu igru. A kada sve saberemo, moramo konstatirati da čekamo još spasonosnu ideju za koju je već rečeno da je važnija od stotinu naizgled i privremeno dobrih poteza i napora. Jedan uman čovjek je rekao da je jedan pravi korak u stvarnosti, jedan potez koji razvija potencijale i mogućnosti ljudskog stvaranja, vredniji više nego stotine iluzija i pokreta koji zamišljaju da vrše velike poteze, a ustvari se vrte ukrug misleći da napreduju. Naime, kad se čovjek vrti, sve strane su mu jednake i nema osjećaj pravca, pa mu i kretanje unazad izgleda kao da napreduje. Još očekujemo to nešto novo što će nas ispravno orijentirati u zemlji Bosni.