KOLUMNA

Osvrt s američke verande: Postoji li uopće prošlost

Piše: Erol AVDOVIĆ
09.06.2018 16:20
A
A
A

Postoji li uopće prošlost? Naravno, postaviti takvo pitanje u Bosni nakon svega što nam se dogodilo, može, u najmanju ruku, zvučati kao odsustvo političkog sluha. Prošlost postoji! Ali, i pred državom Bosnom i Hercegovinom, kao i pred mnogim drugim zemljama koje su slično patile, stoji sada taj izazov okretanja ka budućnosti, drugačijoj i bez inertne tradicije, kad se prelazi u višu sferu razvoja.

Neki novi mi

O tome možemo raspravljati, ali tradicija ne može biti model da se radi po starom, a da se očekuju promjene i drugačiji, bolji rezultati. To važi i za političko carstvo u kome živimo.

Jasan je to filozofski koncept po kojem je prošlost, takva kakva jeste, nepromjenjiva i ne možemo je ispraviti niti uljepšati; u vremenu možemo sigurno intervenirati samo danas i, možda, sutra ako budemo živi.

Prošlost je zaključana kapija, a historijskim revizionizmom bave se, ipak, samo naivci, negirajući pravo na povijesne lekcije, ali samo za neko vrijeme. Jer, neznanje je ravno prokletstvu! Pametni nikad ne prizivaju tu anatemu na sebe. Laž je bitanga, kao što je i istina muževnost da se prizna.

- Jučer je historija, sutra misterija, a samo je danas Božiji dar - kaže jedna praktična američka poslovica. Takvi kakvi su, Amerikanci vjeruju da je sadašnjost jedina vremenska kategorija s kojom se aktivno moramo baviti. Istina je da život možemo razumjeti tek kad ga (sa)gledamo unazad, ali ga možemo živjeti samo koračajući naprijed.

I Bosni valja tako. Uostalom, čak ni naša prošlost nije više tamo gdje smo je ostavili. Zato i ne smijemo biti njeni zatvorenici, utamničeni u tu opaku bolest. Jedino kad joj okrenemo leđa, možemo stići do potrebnog oprosta, uz memoriju punu dostojanstvenog razuma i radi sveopćeg obrazovanja.

Učenje je doista smisao života u toj stalnoj borbi protiv mizerije. Bosanci su u neku ruku i povlašteni što mogu (moraju) stalno učiti. U ovom vremenu bizarne političke atomizacije, najprosvjetljeniji među nama su oni koji se zalažu za jedinstvo. Sve to radi dosezanja bolje budućnosti; nije to nikakav slogan, već sasvim pristojan izbor.

Valja nam se okupiti oko dobrih, hrabrih i najboljih među nama. Nema nam boljeg amaneta; aman, ne više ni po babu ni po stričevima. Ovo nije predizborni plakat, već zov razuma u dobar čas, a i imena su manje važna od principa. Jedino tako možemo postati neki novi mi.

  • Kenedi: Oni koji gledaju samo u prošlost, osuđeni su da promaše budućnost
    Kenedi: Oni koji gledaju samo u prošlost, osuđeni su da promaše budućnost

Nakon svega, ne možemo drugačije nego spiritualno: ne preglasnim dozivanjem, već unutrašnjim suosjećanjem i solidarno, misleći jedan na drugog. I jedna kaplja čini okean.

Naša prošlost, znači, postoji, ali valjalo bi je prihvatiti kao dobrog duha nade, iako nada (prečesto) stoji nasuprot mudrosti, znači činjenica, da ne kažem brojki. S nadanjem ne treba pretjerivati, a mudrost se, dakako, ne smije zanemariti. Bosna mora početi razmišljati svojom glavom. Na koncu, mizerija će stići mizerne, ali i zadovoljstvo velikodušne.

Dokidanje bola

Kao što još rekoše pametni, svi smo mi produkt naše prošlosti, ali ne smijemo biti njeni taoci. U protivnom, sami sebi sviramo rekvijem, umjesto “Odu radosti”, bez koje nam nema života. Opasno je to, jer “prošlost nikad ne umire. Ona čak nije ni prošlost”, napisao je američki nobelovac Vilijem Fokner (William Faulkner).

Naravno, treba studirati prošlost da bismo uspjeli definirali budućnost (Konfučije). Ali, važno je znati da vas prošlost može povrijediti samo onoliko koliko joj dopustite. Baš kao što zmija odbacuje svoju staru kožu, valja (i nama, otrovnim Balkancima) odbacivati svoju prošlost stalno i uvijek ispočetka, učio nas je i kolosalni Buda.

I kad je naša paćenička prošlost u pitanju, valja nam već jednom dokinuti ego posebnosti - do zdravog suosjećanja za patnju drugih ljudi. Bosanci su samo još jedna priča u svjetskoj zbirci nesporazuma, koja se zove historija. Druga je stvar što mnogi pišu svoje romane, zagledani u iluzornu kombinatoriku, je li moglo biti drugačije? Uglavnom nije.

Nema misterije, oni koji gledaju samo u prošlost, osuđeni su da promaše budućnost, rekao je i slavni američki predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy).

Naravno, nije dobro plansko potiranje historije, recimo radi uništenja nacije, a još manje angažiranog građanstva, kao u Orvelovim (George Orwell) vizijama jednopartijske države, u kojoj sve počinje i završava sa posljednjom političkom elitom na vlasti. Ništa manje na Balkanu je, naprosto, nemoguće gumicom izbrisati historiju, jer tu, kao što reče Čerčil (Winston Churchil), ljudi proizvode više prošlosti nego što je mogu konzumirati.

Ali, dođe tako neko vrijeme kad treba dokinuti bol! Ako već ne možemo mijenjati prošlost, možemo je bar staviti na pravo mjesto.