KOLUMNA

Bosna čeka svoga Kenedija

Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi

Piše: Erol AVDOVIĆ

14.4.2019

Ono što je nekom avangarda, drugom je dekadencija. Da nije te svemirske mjere, kalibrirane precizno poput dana i noći, “avangarda” bi likvidirala sve one koji ne misle isto, kao što su revolucije to često i činile. A i dekadenca bi spalila svijet svojim odnosom prema vrlinama.

Sreća je što je najviše oportunista koji vješto izbjegavaju talasanje ulizujući se trendovima. Televizija, ali, nažalost, i moderna književnost i umjetnost, puni su k’o šibica takvih pametnjakovića, zamrznutih faca (analitičara) na autopilotu vremena. Pa nam se čini da je, bez obzira na ovu super brzu tehnologiju, vrijeme ipak stalo.

Ali, ne može stajati dovijeka.

Heroji ili ulizice

Kada je predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy) 25. maja 1961. godine najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec, “ne zato što je to lako, već zato što je teško”, bio je to poziv da nam se dogodi budućnost. A snaga pomisli je grandiozna.

Džon Kenedi: Grandiozna snaga misli

Kenedi je bio i ostao predsjednik koji nije samo Amerikancima služio kao primjer. I među pretendentima za Bijelu kuću dan-danas najviše je onih kojima je on uzor i žele na njega ličiti. Tako je to bilo od Bila Klintona (Bill Clinton) do Baraka Obame (Barack).

Džon Kenedi je aktuelizirao i onu čuvenu mantru da ne treba pitati „šta država može učiniti za vas, već šta vi možete učiniti za nju“. Nešto mislim, da bi njena herojska primjena, bar za neko vrijeme, baš bila od koristi svim Bosancima. Dakako, i brojnoj bosanskoj dijaspori, posebno ovoj u Americi, s nimalo laganim iskustvom, jer do uspjeha se s ove strane Atlantika ne stiže lako kad si imigrant ili izbjeglica. Ovdje te ne plaćaju jer si ulizica.

U Americi naučite da avangarda nije sklapanje koalicija iz pukih interesa, već je to, prije svega, liderstvo bez ziheraštva.

Dakle, i Bosni i Hercegovini treba lider koji se ne osvrće na trendove i odbranu popularnih stavova, već čini ono što je ispravno, bez obzira na opasnost koja mu zbog toga prijeti.

Nije to samo tako u Americi. Ima primjera i u balkanskom komšiluku. Zar nisu Zoran Zaev i Aleksis Cipras (Alexis Tzipras), nakon bezmalo 30 godina, prekinuli diplomatski rat Grčke i Makedonije, unatoč prijetnjama njihovih radikalnih nacionalista.

Čuo sam i pouzdanu tvrdnju da se Cipras nije osvrtao na grčku Pravoslavnu crkvu koja je, u dosluhu s ruskom i srpskom, prijetila zbog dogovora Atine i Skoplja. Jer, Aleksis je “ateista, koji ne mari za miris tamjana tamo gdje mu mjesto nije”.

Naposljetku, iako su im pomogli, posao za Zaeva i Ciprasa nisu odradili stranci. 

Vrijednosti i standardi

I bosanski političari, ali i njihovi medijski privjesci, konačno trebaju prestati da budu ulizice trendova, bez obzira radi li se o američkim ili evropskim; od toga je puno važnije usvojiti američke demokratske vrijednosti i evropske pravne standarde.

Valjalo bi odustati i od vlastitih “vjerskih” nacionalizama, ali i od drugih trendovskih jadikovki i podvala. Ljubiti svoju naciju znači davati, a ne samo kraduckati ili uzimati od svih nas. Bit će teško, ali valja mijenjati taj mentalitet - od familijarnih prevara do državne kase.

Bosancima treba hrabra vizija, a ne samo “precizna” čaršijska računica radi lične koristi. A to je više od poznavanja modnih brendova, egzotičnih putovanja od Tajlanda do Švicarske ili festivalskih provoda dijaspore u Sarajevu. 

Zaista, pitanje je zašto Bosna još nema svoga Kenedija, spremnog da se žrtvuje, počevši od ličnog ili porodičnog bogatstva pa do snage vizije. Kao što su to učinila braća Kenedi. Nakon Džona, koji je ubijen 22. novembra 1963. godine, u San Francisku je 6. juna 1968. istu cijenu platio i njegov brat Robert, nakon što se kandidirao za predsjednika.

Iako su Kenedijevi nastradali, Amerika još živi na njihovoj legaciji. Samo osam godina od najave Amerikanci su s misijom “Apolo 11” aterirali na Mjesec 20. jula 1969. godine.  

Otkad su se iskrcali na područje “More tišine”, Mjesecom je prohodalo 12 Amerikanaca, a 24 ih je gore putovalo; tu su i dodatna spuštanja lunarnim modulima bez ljudske posade. Na Mjesecu je šest američkih zastava, uz znamenja SSSR-a, Indije i Japana.  

Nove generacije

Sve je samo privremeno stalo, jer od 1976. do 2013. godine Amerikanci nisu tamo slali letjelice. Zato su otvorili apetite drugima. Kina je u januaru ove godine nagovijestila da želi poslati ljude na tamnu stranu Mjeseca. Ameri su, također, najavili svoj povratak.

Otuda, iz te Kenedijeve perspektive slijedi jedno sasvim bosansko, ovozemaljsko pitanje - može li se naprijed samo uživajući u vlastitoj komfor zoni? I zašto Bosanci stalno idu linijom manjeg otpora?! Dok je na Zapadu i nama - "samo nebo kraj”.

Mogao je, da je imao petlju, i Milorad Dodik biti kao Milo Đukanović. Ovako, učlanjenje BiH u NATO, upravo zbog Dodika, ostaje bosanski ekvivalent američkog spuštanja na Mjesec.

Nasreću, dolaze nove generacije.

Amerikanci su već napravili nomenklaturu pa su tako, osim seniora i “Baby Boomersa” (iz 1940. i 1950.), oni rođeni šezdesetih godina prošlog stoljeća tzv. Y generacija. Oni iz 1970. su X generacija, dok iz 1980. i 1990. godine dolaze popularni “milenijalci” (iz novog milenija). Ali, tek su pripadnici “Alpha” generacije (rođeni prije dvadesetak godina), uz “Novu generaciju”, rođeni 2013. i 2017. godine - istinski vlasnici 21. stoljeća.

Hoće li, međutim, oni biti istinska avangarda ili će se poput nas udvarati trendovima, ostaje jednačina s više nepoznatih.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.