KOLUMNA

Jedna čaršija i tezga u njoj

Piše: Sanja Vlaisavljević

30.6.2018

Mala pijaca u maloj čaršiji. Na ulazu u pijacu već godinama jedna tezga s probranim voćem i povrćem. Iza tezge sjedi uvijek nasmijana crvenokosa žena. Dubokih, pomalo umornih zelenih očiju koje vide i pamte što malo ko u čaršiji pamti.


Uvijek nasmijana


Škole ona nema, ali „fakultet“ ima. Život je njena škola. I ljudi oko nje. Od svakog nešto nauči, a mnogi uče od nje. Zineta se zove, a Zelihić preziva. Romkinja. Uvijek nasmijana, vedra i spremna da probere najbolje što ima. Ljeto, zima, hladnoća i ljetna vrelina ne pomjeraju je s njenog mjesta. Veli, radit se mora.


Čovjek mora pošteno raditi da bi preživio u ova vremena. I bolesna je bila, sve sama morala platiti jer nema zdravstveno osiguranje. A i kako bi ga imala kad živi od dobre volje njenih kupaca. I opet se ne žali. Kaže da je to sve iskušenje za čovjeka. A čovjek izdrži koliko mu je dato i zapisano. Njoj je, veli, bilo dato da izdrži. Ima ih puno iz njene porodice. Slikara, doktora, pravnika. Eto, ona nije uspjela škole završiti, ali sve prati i zna.


A najvažnije je što zna razlikovati čovjeka od nečovjeka. Sve je krenulo po zlu kad su nas počeli dijeliti i govoriti da ne valjaju oni drugi. „Ama kako će mi ne valjati onaj drugi kad je dobar prema meni?“, pita se Zineta. „Je li samo zato što se drugačije zove?“. „E nema toga kod Zinete. Mene svi znaju u čaršiji i znaju da ljude dijelim na dobre i loše.“


Zlo je zlo


Veli još i da su lopovi najgori i da oni najglasnije govore da drugi ne valjaju kako bi sebe sakrili od zla koje čine. A zlo je zlo. Objašnjava i da su lopovi oni što nam kradu živote varajući nas u politici. Obećaju jedno, a rade drugo. E da se ona pita, uredila bi državu začas. Prvo bi lopovima dala da rade jedan dan na pijaci, za tezgom. Da vide kako se korica hljeba zarađuje, a onda lopate u ruke. Da očiste ulice od svoje prljavštine. Dala bi sposobnim i vrijednim ljudima da rade. Zašto? Zato što znaju cijeniti rad, a ko ne zna cijeniti rad i posao koji ima ne zna ništa. Ne može ničemu dobrom podučiti druge.


Dođu njoj, veli, svakakva nova gospoda, pa je s visine gledaju. Biraju i čega nema. Samo da pokažu da imaju i da su važni. A nije čovjek velik u imanju, nego u radu i dobroti. Danas svako može imati i ima, ali ne zna cijeniti to što ima. Ne zna ni druge cijeniti i džaba mu sve što ima, zaključuje Zineta. „Ne možeš ti u čaršiji među svijetom biti iznad čaršije. Ne voli to čaršija. Čaršija voli 'insana'. Onog koji dušu ima za druge. Uvijek je bilo da se poslije ratova neki obogate, ali ostanu sirotinja do kraja života. Jer nisu mogli dušu obogatiti, nisu znali kako se to radi.“


I dolaze joj mušterije. Smjenjuju se. Dođu i da razmijene koju riječ s njom, a ona uvijek ista. Nasmijana i otvorena za svakoga. Sa šalom omotanim oko bubrega blago probire najbolje za njih. Hladnoća je uzela danak pa sad i ljeti i zimi bubrege štititi mora. Ne bi prevarila i krijući nešto trulo u vrećicu ubacila nizašta. „Ode, sine, obraz s jednim paradajzom. A valja živjeti s ljudima. Bolje i ne prodati nego prevariti.“


I ima pravo ova dobra žena. Valja živjeti s ljudima. Valja biti čovjek i u teška vremena. Tad ponajviše i ponajprije. Eto fakulteta i škole. Eto najvažnije lekcije. I dok Zineta ostaje za svojom tezgom, dan se polako bliži noći, mještani malog mjesta žure svojim kućama, svi zastanu pored nje da se nahrane lijepom, ljudskom, toplom riječi i nauče, i ne htijući možda, najvredniju lekciju iz Zinetine škole. Bolje biti siromah časno nego bogat nečasno.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.