Vjerujem da je 90 procenata ljudi koji su ugledali ovaj naslov pomislili da će biti još jedna priča o podjelama i nacionalizmima ili ako ne to onda ona od rijetkih i iznenađujućih priča o prijateljstvu osoba sa „suprotnih strana“. 

To samo pokazuje koliko su ljudi isfrustrirani i formatirani da uvijek misle samo na par istih stvari zadnjih nekoliko decenija. Ne nije priča o takvim temama nego sasvim jedna drugačija priča, priča o djevojkama, o ženama Sarajeva i njihovoj ljepoti tačnije usporedbi s vremenskim odmakom.

Jesen 1984.

Nakon 27 godina života u najljepšem gradu na Svijetu potpuno neplanirano, igrom slučaja ili spletkarenjem sudbine prije nešto manje od jedanaest mjeseci vratih se u Sarajevo. Za sve ovo vrijeme najčešće sam mogao čuti komentare kako je ovo propala zemlja, da odavde treba bježati kao što i čine oni koji mogu, o pokvarenim političarima i još gorim tajkunima te njima još neke slične.

Ali jedan komentar koji sam isto toliko često imao prilike čuti je: „Nekad djevojke nisu bile ovako lijepe, privlačne ili izazovne kao ove danas, ne znaš u koju bi pogledao“. Od osoba s kojima živim, preko poznanika do taksista kad bi bio raspoložen da koju progovorim s njima.

Eto stoga ću vam pričati o Heleni s Pala i Leli sa Koševa da bih vam dokazao da su nekadašnje djevojke tačnije iz vremena moje mladosti, bile toliko lijepe kao ove današnje.

Godina 1984., jesen, prvi brucoški dan. Ispred učionice po grupama skupljeni oni koji se poznaju odranije ili oni usamljeni koji ne poznaju nikoga, raštrkani po holu ispred učionica,svi čekamo taj prvi čas upoznavanja s nekim od profesora i „nastavnim planom i programom“. I na početku hola, na vrhu stepenica pojavi se djevojka ogromnih plavih očiju, duge ravne kestenjaste kose i najljepšim nogama koje sam ikada u životu vidio. Da, bila je u maksimalno kratkoj mini suknji kao da je pogriješila i mjesto i vrijeme te na nogama imala cipele sa poluvisokom štiklom. Pored nje, kako kasnije spoznasmo, njena nerazdvojna prijateljica,mršava niska, koščatog lica, od onih koje (kako tada tako i danas) se „prišlepaju“ nekoj od prelijepih prijateljica ne bi li i njima se posrećilo.

Gužva na odmoru

Već na prvom odmoru stvori se gužva u uglu tačno gdje se stepenice završavaju i nekim čudom nas desetak odlučili da zapalimo cigarete baš tu gdje je ona odlučila da zapali i tada i saznadoh da se zove Helena, da dolazi s Pala,da je ovaj put otac dovezao da ne zakasni ali će morati vozariti svako jutro i poslije predavanja. Na prelezu između novembra i decembra pade i prvi snijeg u Sarajevu,počeše minusi ali Helena još uvijek u minjaku, jedino umjesto cipelica ima čizme do koljena a ispod napuhane jakne je uvijek bila skrivena neka vrsta dekoltea.

Obrazi i nos crveni a time ogromne oči još više plave dok su noge između završetka čizama i mini suknje od zime boje dresa FK Sarajeva. Kako li se jadna smrzavala čekajući prevoz s Pala. Ali znala je da na desetine pari muških očiju čeka da se pojavi na vrhu stepenica.Bila je takva kao neka projekcija iz budućnosti koja bi se savršeno uklopila među današnje koje,pogotovo ljeti a ni zima mnoge ne ometa, na glavnim potezima u Sarajevu da se smrzavaju da bi pokazale svoju hmm ljepotu. Kao da je proricala kako će biti danas. Da li je ona samo bila izuzetak izuzetaka tada kada je riječ o ljepoti i privlačnosti a odgovarala bi današnjim standardima? O tome nakon priče o Leli sa Koševa.

Kraj 70-tih početak 80-tih, jedna popularna sarajevska gimnazija i dvorište ispred nje gdje bi pogotovo na velikom odmoru skoro čitava smjena sjati. I onda se pojavi ona ... Visoka, plava kao Skandinavka, u ni dugoj ni kratkoj suknji ali koja dovoljno otkriva ili za to vrijeme nezamislivim uskim, pripijenim pantalonama.

Neizostavno u uskoj košulji i majici uvučenoj u suknju ili pantalone tako da bi svima bilo jasno koliko ima savršen struk i lijepe grudi. Da Lela s Koševa ,Lela iz jedne popularne sarajevske gimnazije koju su tadašnje generacija upamtile.

Bila je oblačenjem, vjerovatno svjesna svoje savršenosti, kao projekcija iz budućnosti, kao preslikana iz današnjih dana isto kao Helena. Za razliku od Helene njena „pratilja“ Aida je bila jednako savršena kao Lela. Lela je bila moja prva prijateljica u životu jer su naše majke bile najbolje prijateljice još od njihovog djetinjstva u Prijedoru i u Sarajevu su bile nerazdvojne dok obje nisu prerano otišle na bolji Svijet. To je napravilo „pauzu“ u mom i Lelinom druženju ali ipak prošlost mi je omugućavala da na tim velikim odmorima „progovorim koju“ s tom divom naše gimnazije i grada izazivajući zavist kod drugih.

Lela a i Aida s njom bile su nestvarna ostrva u moru drugih djevojčica ispred gimnazije. Jer su bile izuzeci u ljepoti? Tih godina trećina se furala na zadnje dane hippy pokreta noseći široke šlampave farmerke, dugih ravnih kosa, širokih jakni, bez šminke, izlazila u Kaktus, Rock, ponekad Slogu ili Kuk.

Druga trećina koje su pripadale „šminkericama“ imale su nesreću da i ako u su bile u modnim fazonima ti isti su bili takvi da nisu otkrivali njihovu ženstvenost te naravno ona trećina maminih curica i štreberki koje ispod odora koje im mame izaberu nisu ni na šta ličile.

Još se pojavi Punk i New Wave i „uništi djevojčice moje mladosti“ do kraja. Još se pojavi u modi afrofrizura , naočala s velikim okvirovima i djevojke moje generacije bile su predodređene da izmaknu pogledu. Ali vratimo se opet Leli (i Aidi). I njihovi brakovi kao da su preslikani iz današnjih dana.I ako obje dobrostojećih, porodica intelektualaca izabraše svoje prve muževe kao po današnjim šablonima.

Lela se uda za tada poznatog fudbalera, a Aida (tako sam čuo) za sina vlasnika par mesara u gradu. Zbog dobrostojećih porodica iz kojih su dolazile vjerujem da je to bila ljubav, nisu imale potrebe za sponzorima kao dobar procent današnje ženske populacije (izvinjavam se onima koje to nisu) ali i ti njihovi prvi brakovi tj. izbori kao da su preneseni iz današnjih dana.

Maturska večer

Kao da čujem: „Dobro to su dvije - tri, a gdje su druge, to je samo njih nekoliko naspram hiljade današnjih ljepotica na ulicama?“ Eeee, prvo mi maturska večer „otvori“ oči.

Ta večer djevojke iz mog i drugih razreda generacije ,barem dobar dio njih “bile su kao sa naslovnica“ , u toaletama sa dekolteima jedan dio, druge obučene svečano i ali ženstveno ,našminkane,bez svih onih groznih naočala, afro frizura, vesti i prsluka izabranih od strane njihovih majki, širokih košulja i farmerki.

Da zbog događaja i mjesta gdje smo se tu večer nalazili nisam bio siguran da su to one ne bih vjerovao da su uistinu one. Bile su prelijepe skoro sve, na nekom drugom mjestu bih prošao pored mnogih od njih ne prepoznavši ih. Da, tada su se sređivale samo za posebne prilike. Prilikom slijedećeg susreta s njima u uobičajenom okruženju u razredu ili na odmoru primijetih koliko u mojoj gimnaziji ili kafićima u kojima sam se kretao nije bilo samo 10-20 priznatih ljepotica za kojima su svi žudjeli nego mnogo mnogo više ,a koje nismo bili u prilici ili nismo primjećivali.

Neke sam kasnije sretao tek jednom u nekoliko godina, i svaki put su bile drugačije, ljepše.

Da, običnim danima nisu bile obučene u odjeću veličine jednog peškira, namazane sa više slojeva nego što danas ima zaštitnih slojeva na fasadama zgrada, niti su se lomatale u štiklama dan i noć. A bile se ljepotice koje na prvi pogled niste mogli spoznati, moda i trendovi im nisu išli na ruku. Kako znam?

Stare fotografije

Pa srećom, osim te maturske večeri, imao sam priliku s nekima od njih ljetovati ili ih sresti tokom ljetovanja,uglavnom nakon gimnazijskih dana u godinama studija, i mnoge zabilježiti na pojedbinačnim ili grupnim fotografijama. I danas kad gledam te stare fotografije dok su na njima preplanule u bikinijima djevojke moje mladosti prođe mi kroz glavu: „Jesu bile dobre ribe“ (izvinjavam se, autor).

Ne neću da kažem da su djevojke koje danas srećemo na ulicama ljepotice zbog odijevanja, trikova sa šminkom koji u ono doba nisu postojali, umješnosti platičnih hirurga ili protetičara. Ima stvarno dosta prirodne ljepote na ulicama, ali djevojke iz moje mladosti su bile isto toliko lijepe i privlačne, ali teže za otkriti ili, što bi se reklo, nisu bole oči.

Lelu sam nekoliko puta sretao prilikom mojih dolazaka u Sarajevo, onih kao dijasporac. U svojim kasnim četrdesetim je još uvijek bila ljepotica, ali sada je njen stil koji ostade skoro nepromijenjen odgovarao današnjem vremenu. Helenu nikad više nisam sreo, ustvari već nakon dvije godine jednostavno se više nije pojavljivala na fakultetu.

Suma sumarum danas djevojke ustvari nisu ništa ljepše, no što su bile moje drugarice iz gimnazije ili fakulteta, mladosti ili nam ove djevojke koje srećemo danas na ulicama izgledaju ljepše, jer ih suprotni spol drugačije gleda?

I to je još jedna priča koja bi se mogla ispričati.

(Autor je novinar francuske agencije Sipa Press, koji živi i radi u Sarajevu)