HLJEB SA SEDAM KORA

Nekad smo slavili, danas otkrivamo spomen-obilježja

Iako sam dobio velik šamar od ove jame, možda što je toliko volim, to mi je druga majka, kaže Dizdarević

Dizdarević: Preživjeli smo džehenem. B. Mahmić

Piše: D. PAŠALIĆ

21.12.2018

Težak rudarski posao uglavnom se prenosi s koljena na koljeno, a brojni komorati svakodnevno silaze u utrobu zemlje kako bi zaradili hljeb sa sedam kora. U gumenim čizmama i rudarskom odijelu sa šljemom u jamu Stranjani Rudnika mrkog uglja (RMU) Zenica sve do 2009. godine silazio je i Mehmed Dizdarević (46).

U zeničkom rudniku radi već 15 godina, a tradicija je to koju je naslijedio od rahmetli oca. Govoreći za naš list povodom Dana rudara, Mehmed kaže da su nekad prije za rudare bila bolja vremena nego danas.

Othranio me rudnik

- Nekada se Dan rudara proslavljao uz pjesmu i muziku, a danas na svoj dan otkrivamo spomen-obilježja stradalim rudarima, našim kolegama - govori Dizdarević, dodajući da ne bi volio da njegov sin nastavi porodičnu tradiciju, odnosno da, kada poraste, bude komorat.

- Othranio me rudnik i hljeb sa sedam kora, odrastao sam uz njega, slušao od rahmetli babe o rudniku, zbog čega sam i ja nastavio tim putem – objašnjava Dizdarević.

Ali, nikad neće zaboraviti 2009. godinu kada je došlo do eksplozije metana, kada je sa svojih šest kolega bio 500 metara pod zemljom. Tada je izgubio kolegu Almira Babića, a sjećanja na ovu tragediju vraćaju mu se svakog dana.

- Volim rudnik, pogotovo ovu jamu, to je neopisivo. Iako sam dobio velik šamar od ove jame, možda što je toliko volim, to mi je druga majka. Nažalost, kada je došlo do te nesreće, izgubio sam jednog kolegu, a nas šest je povrijeđeno – govori on.

Sjećanje na tragediju

Dizdareviću je tada 50 posto tijela izgorjelo, zbog čega je hitno prebačen u Italiju. Oporavio se nakon dvije godine, ali, kaže, sjećanja na tragediju nikad neće nestati.

- Došlo je do eksplozije metana. Kolega Babić poginuo je na licu mjesta. Preživjeli smo džehenem, bukvalno! Nakon oporavka i povratka na posao, bilo je teško ući na kapiju. Svaki dan kada dolazim na posao, vraćaju mi se slike nesreće, pogotovo jer sam svjestan izašao iz jame – kaže Dizdarević, koji danas radi kao vagar opreme uglja.

Iako svakodnevno riskiraju svoje živote, Dizdarević ne krije da su rudari na marginama, kao ni to da su odustali od nade da će doći bolja vremena za njih.

- Rudari su na marginama. Ne vodi se računa o nama, ma koliko se mi, zajedno s Upravom, borili za to. Živimo loše, a ako uzmete u obzir da jedna čistačica u „Elektroprivredi“ ima višu plaću nego kopač u jami, sve sam vam rekao – ističe on.

Lejla s bratom Elminom: Ovo je častan posao

Lejla silazi u jamu i čuva sjećanje na stradalog oca

U teškoj nesreći koja se dogodila 2009. godine na licu mjesta je stradao Almir Babić, iza kojeg su ostali supruga, sin Elmin i kćerka Lejla (21). Upravo je ona, uprkos ogromnoj tragediji i gubitku oca, nastavila očevu tradiciju.

- Nastavila sam tradiciju mog oca koju je on, nažalost, završio tragično. Iskreno, teško je, ali uspijevam istrajati u tome. Učinila sam to jer vjerujem da će svim rudarima biti bolje i doći famozno „bolje sutra“. Radim kao rudarski tehničar, silazim u jamu i na ovaj način pokušavam očuvati i sjećanje na svog oca. Učinila sam to zbog njega, ali i sebe, misleći da će mi tako biti lakše, ali i da se pomirim s nekim stvarima. Moram priznati da je teško i da je posao riskantan, ali to je, prije svega, častan posao! Svaki dan kada dođem na posao i vidim šljemove, prisjetim se tragedije koja se dogodila mom ocu, ali i gubitku koji je pretrpjela moja porodica i koji je nenadoknadiv – priča nam Babić.

Ona je jučer, zajedno s bratom Elminom, u krugu jame Stranjani otkrila spomen-ploču podignutu poginulim i stradalim komoratima na kojoj je upisano i ime njenog oca.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.