Adil Zulfikarpašić, shvativši da, ukoliko želi da ostane politički živ, mora sam nešto preduzeti, odlučio je da formira svoju stranku, odnosno prihvatio je sugestije da formira stranku, i to liberalnu, MBO, Muslimansku bošnjačku organizaciju, koja je bila hibridna. Ako je muslimanska bošnjačka, nije mu bio potreban taj duplicitet, iako je liberalna...

To je pokazivalo da nije imao jasnu ideju.

Nije shvatao šta se promijenilo dok je bio u emigraciji  

No, pojavio se kod mene i zatražio da mu pomognem da formira stranku. Kako nikad nikoga nisam odbio, u više slučajeva sam pomogao ljudima da formiraju stranke i čak kao predsjednik Foruma vodio sudske sporove oko toga, rekao sam mu: “Uredu Adile, ja ću ti pomoći, ali ne mislim da ćeš postići uspjeh. Pa, imaš još samo mjesec do izbora. Kad ćeš formirati stranku, kad ćeš formirati organizacije, odabrati ljude?”

Rekao je: “Molim te, pomozi mi.” Ja sam rekao dobro, pristao sam da mu pomognem, ali sam po prvom njegovom potezu, kad je održana osnivačka konferencija stranke, na kojoj je bilo prilično ljudi, vidio da čovjek nema kritiku pristupa, da ne vidi jasno situaciju, da ne ocjenjuje ispravno svoje mogućnosti. To mi je pokazala činjenica da je izborna konferencija, koja je okupljala pedesetak ljudi, formirala Glavni odbor sa šest potpredsjednika, što je bilo komično.

Rekao sam mu da ne želim da budem tu, jer šta će ti šest potpredsjednika, čovječe, ako sakupiš 60 članova, bit će zauhar...

Tako da sam, zapravo, Adila podržao da ostane živ u političkom smislu. Nažalost, stvari su se razvijale tako da se vidjelo da on ne razumije Bosnu, nije bio čovjek koji je shvatao šta se u Bosni sve promijenilo za vrijeme 40 godina, dok je on bio u emigraciji. Nije shvatao ni da njegovo bogatstvo više nije značilo ništa onog momenta kad je narod odlučio da podrži Aliju Izetbegovića i njegov pokret.

Kad je narod počeo i šakom i kapom da donira i daje priloge za njegovu stranku, bilo je više apsolutno bez ikakvog značenja da li će Adil Zulfikarpašić dati 100.000, 200.000 ili pola miliona svog novca. To je bilo beznačajno prema onome što je narod dao. Ja sam mu tom prilikom rekao, Adile, ti si promašio. Zapravo, desilo se sljedeće. Jednoga dana sam sjedio u sobi, u prostorijama te Adilove stranke, kad je Adilu u posjetu došao Bakir Izetbegović.

Bakir mu je tada donio 55.000 franaka i rekao: “Adil-beže, poslao ti je ovo baba.” Adil je uzeo taj novac, prebrojao ga i stavio u ladicu. Bakir se poselamio i otišao. Pitao sam Adila: “A kakav je to novac?”

Kaže, to je ono što sam poslao Alijinoj familiji kad je on bio u zatvoru. Ja sam se zgranuo i rekao mu: “Pa, zaboga, Adile, jesi li ti poslao njima pomoć ili zajam? Šta ovo znači? Razumijem Aliju Izetbegovića, on je tebe ovim potpuno likvidirao.

Zašto? Pa, više ti nije ni dužnik. On je tebe iz pozicije čovjeka koji mu je pružio pomoć kao rodoljub, pretvorio u čovjeka koji mu je dao na zajam pare. Likvidirao je i zajam i svaku moralnu obavezu prema tebi. Adile, ti si sam sebe ovim likvidirao.”

Obećao da može da unese u BiH svako oružje

Nažalost, tako se i desilo. Meni je žao što je Adil imao takvu sudbinu, ali on ju je sam kreirao. Želio je da postigne nešto izuzetno, a nije imao petlje da izdrži ono što svaka težnja ka izuzetnosti zahtijeva.

A onda je u momentu kad je odista prijetila opasnost da dođe do državnog udara, da vojska preuzme vlast, to je septembar 1981. godine, jednostavno pobjegao iz BiH i više se nije vraćao do kraja rata.

Sve priče koje je do tada govorio, kako ima veliki utjecaj u Evropi, kako ima mogućnost da postigne šta god želi, pokazale su se kao jalove. Najstrašnije za sve nas koji smo bili s njim u nekom obliku saradnje, a to su aktivisti stranke koju smo transformirali u LBO - Liberalnu bošnjačku organizaciju i koja je imala priličnog uspjeha - u Sarajevu je imala veliki broj poslanika u općinama, čak je u Općini Centar držala predsjedničko mjesto, ali i vrlo značajne pozicije u drugim mjestima, u Ključu je imala poziciju predsjednika Općine, jake pozicije u Tuzli - dakle ta stranka je izgubila na ugledu time što je Adil Zulfikarpašić obećao da može da unese u BiH svako oružje koje nam je potrebno.

A kad je zatraženo od njega da unese, pošalje tri specijalne puške koje su mogle gađati utvrđene tačke, posebno u momentu kad Jugoslavenska armija još nije preuzela i utvrdila četničke pozicije oko Sarajeva, odbio je to, i to otvorenim faksom da se on ne bavi takvim poslovima i da on neće da širi osnove sukoba u BiH. Nakon toga je bilo jasno da se, kad je Adil Zulfikarpašić u pitanju, radi o čovjeku koji je imao višestruke obaveze. To se na kraju pokazalo kao tačno i tada smo prekinuli sve veze s njim.

Svoj vakuf napravio na vakufu Gazi Husrev-bega

To je bilo 1993. godine, nakon čega je on ostao sa malom grupom ljudi oko sebe, bez ikakvog stvarnog utjecaja u zemlji. No, kako kažu, para vrti gdje burgija neće. Kad se završio rat, on se pojavio sa svojim Institutom, najavio je da će napraviti najveći vakuf nakon Gazi- Husrev-bega.

Sazidao je zgradu Instituta i učinio nešto začuđujuće - svoj vakuf napravio je na već postojećem vakufu Gazi Husrev–bega, što je apsurdno, jer svi znamo da je Gazi Husrev-beg napravio banju i da je to njegov vakuf. Adil Zulfikarpašić dao je adaptirati tu banju i proglasio je to svojim vakufom.

Dakle, očito je da Adil Zulfikarpašić nije imao kapacitet koji bi odgovarao njegovim ambicijama i namjerama i u tom smislu se i dogodio njegov kraj. Svoj Institut predao je u ruke jednoj nevjerovatno čudnoj instituciji, koja se zove Senat Instituta, koji se sastojao od 200 odabranih ljudi, na čelu sa Zlatkom Lagumdžijom.

I to je sve što je ostalo iza Adila Zulfikarpašića.

(Kraj)