1. Koliko je teško biti novinar u današnjem bh. društvu?
- Ako pošteno i profesionalno radiš posao, ne obazireš se na pritiske i opasnosti. Njih je uvijek u mojoj karijeri bilo. No, ono što boli je da novinarstvo nikada nije bilo neprofesionalno kao sada. Dozvolili smo da se u profesiju umiješaju i politika i novac i neznanje.
Lično, svjesna sam odgovornosti mog posla i mnogo sam radila na sebi da moram znati prihvatiti i rizike koje novinarstvo nosi. Žao mi je što su argumentirane kritike nestale usljed primitivnog linčovanja putem tastatura koje glasno odjekuju, ali, na svu sreću, ne postižu cilj. Ovaj posao vas očeliči, bez obzira koliko se krhkim činite.
2. Vaše prvo novinarsko iskustvo?
- Moje prvo novinarsko iskustvo bilo je u okviru prakse na fakultetu u „Oslobođenju“, u redakciji kulture. Baš tada Hari Varešanović je osnovao grupu Hari Mata Hari. Uradila sam intervju s njim i tekst je izašao u nedjeljnom prilogu pod naslovom „Zvijezda je rođena“. Hari, koji je ranije pjevao u „Ambasadorima“, bio je veoma povrijeđen i ljut na mene. Trebale su decenije da mi oprosti. A, ustvari, bukvalno, što sam tada učila, primijenila sam i u praksi. Htjela sam privući čitaoce.
3. Tokom rata dobili ste nekoliko nagrada, koja je za Vas ima najveći značaj?
- I poslije rata možda još važnije. Evo, veoma mi je drago priznanje koje sam prošle sedmice dobila od KK Bosna, zatim tu je priznanje za borbu protiv fašizma itd.
4. Koliko istinskog profesionalizma ima danas u novinarstvu?
- Sve manje. No, nekako, s vremena na vrijeme, izbije stari novinarski vuk i poreda to kako treba. Ipak, nema dana kada se ne zastidim svoje profesije.
5. Možete li svoj stav potkrijepiti konkretnim primjerom?
- Ne može se u novinarstvu favorizirati nijedna politika naspram općeg dobra javnosti. Novinarstvo postaje profesija ličnih nacionalističkih frustracija, pa tako se ne objave slike na godišnjicu masakra na Markalama jer, pobogu, „uznemiravaju“ javnost. Nastavi li se tako, Markale će djelovati kao izmišljena priča. Baš onako kako su željeli oni koji su napravili te zločine.
6. Kakvu težinu ima novinarstvo danas?
- Novinarstvo je važan segment društva. Bez njega se ne može. Meni je drago da se reportersko novinarstvo vraća kao najvažniji segment novinarstva. Jer, reporter je na licu mjesta i upravo je i kod nas novinar postao treća neophodna strana. Uvijek navijam za profesiju.
7. Sagovornik kojeg ćete se uvijek sjećati?
- Imala sam čast i zadovoljstvo razgovarati sa sjajnim ljudima, piscima, nobelovcima, naučnicima, predsjednicima važnih država, vrhunskim sportistima, divnim „malim“ ljudima, ali i s okorjelim kriminalcima, ratnim zločincima. Mislim da se sjećam svakog intervjua, na hiljade ih je. Sjećam se da sam na početku svoje TV karijere napravila intervju s Džonijem Depom (Johnny Depp) za tadašnju kultnu emisiju SA1 koju je režirao Saša Mašić. I to sam zaboravila bila dok me nedavno kolega iz Dokumentacije nije podsjetio. Kažu da pjevušiš cijeli dan pjesmu koju ujutro čuješ. Recimo da je to Boša Tanjević iz mog posljednjeg dokumentarca. Zdravi karakter.
8. Jeste li ikada pomislili odustati od posla kojim se bavite?
- Nisam, čak ni u situacijama koje su me dovodile do toga. Novinarstvo je neprolazna ljubav, iako je počesto jadno i ponižavajuće.
9. Kojim poslom biste se bavili da se ne bavite novinarstvom?
- Vjerujte da ne znam. Imam hobije, a profesiju pod b nemam.
10. Koji savjet biste dali mladim novinarima?
- Ako ne izgarate u duši dok radite svoje priče, izađite dok je vrijeme. Bez ljubavi se ne može naprijed.
11. Imate li neki ritual bez kojeg ne možete započeti radni dan?
Imam. I to je jedino u mom životu što se mora ispoštovati. Ja to nazivam strukturalnim trošenjem vremena i počinje mojim buđenjem i polusatnim ispijanjem prve kafe uz istu dozu zelenog čaja. To radim u tišini u iščitavanju jutarnjeg seta vijesti. Nebitno je kada se budim, ali sve da zemlja gori, to neću propustiti. Ako na teren krećem u četiri ujutro, tih pola sata se prethodno mora ispoštovati. Čak i kada sam izvan kuće.
12. Volite li putovanja?
- Mnogo sam se naputovala u životu i vidjela puno svijeta, upoznala različite kulture, civilizacije, upoznala puno ljudi... Putovanja volim i dalje, ali ne po svaku cijenu. Sad idem na mjesta koja ne želim da istražujem, već da uživam u opuštenosti i dobrim ljudima.
13. Knjiga na koju se uvijek rado vraćate, zbog čega?
- Jedna od njih je „Kuća sećanja i zaborava“ Filipa Davida. To nije bilo kakva knjiga. Baš u njoj nalazim uvijek nove odgovore na pitanja o ovome šta nam se danas dešava.
14. Ko Vam je najveća inspiracija?
- Dozvolite da kažem šta mi je najveća inspiracija. Ljubav je moja muza.
15. Šta Vas čini sretnom?
- Kada nekome olakšam patnju.
16. Gdje se vidite za 10 godina?
- To je mistika.
17. Ko Vam je najbolji učitelj u životu?
- Moje greške.
18. Omiljeno jelo koje volite spremati za svoje najbliže?
- Kuham svaki dan. Omiljena jela za kuhanje nisu omiljena mojima, ne vole ih. Onda je tu kompromis gdje ja uvijek popustim. Važno mi je da je uvijek jedan kuhani obrok.
19. Kupujete li na gradskim tržnicama, ako da, šta najviše?
- Kupujem. Volim pijace. Posebno na Ciglanama. Tamo prodaju moji drugari. Znam ih sve. Kupujem voće, povrće i filmove dupljake.
20. Vaš odmor iz snova?
- Moj sunčani vrt, omiljena poza s nogama na stolu, kafa, knjiga i nigdje ne moram da idem. A onda legnem i gledam u cugu tri filma. To je to. Tesla je fino to objasnio: „Čovjek je rođen da radi, trpi i da se bori. Ko to ne čini, mora propasti.“
Dakle, moraju se ponekad odmoriti i tijelo i glava.
