Ako ste očekivali da ćete u ovom tekstu pronaći odgovor na pitanje iz naslova, morat ćemo vas razočarati. Ne znamo sa sigurnošću, a ni pitanje nema previše smisla. Naime, primjenjivati današnji pojam bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog identiteta (što će u ovoj formi nastati stoljećima kasnije na osnovi vjere, historije i jezika) jeste puki anahronizam, manipulacija ili pak samo potpuno neznanje.

Draško vs. Benjamina

No, sve nabrojano dominira u reakcijama političara i javnosti nakon što je u Sarajevu u utorak osvanuo spomenik bosanskom srednjovjekovnom kralju Tvrtku I Kotromaniću.

Stoga, pravo je pitanje koliko je u samim spomenicima (a Tvrtko je tek jedan u nizu srednjovjekovnih vladara isklesanih u posljednjih 20-30 godina) iskrenog i istinskog odavanja počasti prošlosti kakva je bila, a koliko manipulacija njom za sasvim ovovremenske, dnevnopolitičke i nacionalističke potrebe.

Naravno, samo idejno rješenje spomenika u Sarajevu sasvim je prilagođeno uzusima ovovremenskog bošnjačkog ukusa, s Tvrtkom bez kršćanskih obilježja (koji su neizostavni dio ikonografije srednjovjekovnih vladara), bez naziva kraljevske titule i s ispruženom desnom rukom, poznatim motivom sa stećka, a koji je jedno vrijeme korišten i kao pozdrav Armije RBiH.

Odmah po postavljanju spomenika ljutito su reagirali političari iz RS, među kojima je prednjačio Draško Stanivuković, koji je Benjaminu Karić optužio da falsificira historiju te poručio da on u Banjoj Luci ima da napravi većeg i ljepšeg Tvrtka (a i Kulina bana), ali onog „pravog“ Tvrtka, Srbina, s pravom titulom „kralja Srba“.

Stvarni Tvrtko

Onaj stvarni Tvrtko bio je tipični srednjovjekovni aristokrata, potomak vladarske dinastije Kotromanića. Zemlja nad kojom vlada njegova je država, oni koji žive na njoj njegovi su podanici. Kao i svaki vladar, težio je da svoju teritoriju povećava, jer više teritorije, veća moć, veća snaga i više ubranih poreza. To se postizalo stalnim ratovima, pametnim dinastičkim vjenčanjima ili diplomatijom, a Tvrtko je posebno bio poznat po dobroj diplomatiji. Po potrebi je bio sve što treba kako bi proširio svoju teritoriju, pa je raspadom Srpskog carstva, poslije smrti Uroša Nejakog, imao ambiciju uspostaviti vladavinu (u čemu nije uspio) nad svim područjima Srpskog carstva, pozivajući na srodstvo s Nemanjićima po liniji svoje bake, zbog čega je sebi i uzeo titulu „kralja Srbljem“ (poređenja radi, srpski car Dušan nazivao se kraljem Arbanasa - Albanaca).

Na drugu baku, koja potječe iz kuće Šubića, pozivao se kada je želio da legitimira svoju vlast nad hrvatskim teritorijama te se povremeno nazivao i kraljem Hrvatske. Tvrtko je nastojao da se Srbima pokaže kao legitimni nasljednik njihovog trona, a ne kao strani podjarmljivač, a Hrvatima kao poželjniji vladar. No, činjenica da nikada nije vladao cijelom teritorijom ni Hrvatske ni Srbije, da je potjecao iz bosanske vladajuće porodice te da je vladao nad cjelokupnom Bosnom ga čini prvenstveno bosanskim vladarom. Identitet Tvrtka, kao i svakog srednjovjekovnog vladara, primarno je porodični i staleški, te u tom smislu koristi svoje porodične, a ne tada nepostojeće nacionalne temelje, za legitimiziranje, širenje i učvršćivanje vlasti.

Dakle, kada govorite o srednjem vijeku, o našim i vašim državama, našim i vašim kraljevima, o tome da smo mi bili bolji od vas prije 1.000 godina, na šta vi tačno mislite?

Naime, tada nisu postojale naše, postojale su samo njihove države - države feudalaca i njihovih porodica.

„Naše“ države, tj. države u kojima će, barem formalno, svi građani biti jednaki pred zakonom i moći odlučivati o svojim vladarima počinju nastajati tek od kraja 18. stoljeća, kao direktan rezultat rušenja monarha i njihovog društvenog poretka.

A sad se nastavite svađati oko toga je li Tvrtko Srbin ili Bošnjak i nastavite oblačiti srednjovjekovne vladare u runa modernih nacionalističkih bitki.

Ustao iz groba

I dok traje svađa čiji je Tvrtko i je li on Srbin ili Bošnjak, sam Tvrtko, kada bi ustao iz groba, teško da bi na spomeniku prepoznao samog sebe, a na svađe koje bi čuo na svoj račun, vjerovatno bi kazao: „Šta je ovim budalama?“