FELJTON

Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj monarhiji (I dio): Kako su Osmanlije prepustile BiH caru Franji Josipu

Na Berlinskom kongresu BiH je prepuštena Austro-Ugarskoj

Austrougarsko zaposjedanje BiH: Napad predvodio Josip Filipović. Facebook

Danijal Hadzovic

7.1.2024

U junu 1878. na Berlinskom kongresu velike evropske sile su dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu pod izgovorom uspostave reda i mira. Austrougarska 2. vojska, s generalom Josipom Filipovićem na čelu, sastavljena uglavnom od Hrvata, Slovenaca, Srba te drugih slavenskih naroda Monarhije, krajem jula iste godine prešla je granicu i ušla u BiH.

Iako su u Beču očekivali da će operacija proći bez većih borbi, okupaciji se žestoko oduprlo muslimansko i pravoslavno stanovništvo, koje se odupiralo tri mjeseca te je austrougarskoj vojsci nanijelo nekoliko poraza.

Nakon tri mjeseca borbe Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući Sandžak. Austrougarska vlast u BiH trajat će tačno 40 godina, do 1918.

Niz ustanaka

Nemogućnost osmanske vlasti da održi red i mir te vjersku snošljivost u Osmanskom carstvu, pogotovo u Bosni i Hercegovini, dovela je do rasplamsavanja niza ustanaka u BiH u razdoblju od 1875. do 1878. Slična je situacija bila i u ostalim balkanskim predjelima Osmanskog carstva. Stoga je po završetku rusko-turskog rata, u junu 1878. održan Berlinski kongres, na kojem je raspravljano o tzv. istočnom pitanju.

Austro-Ugarska je pokazivala zauzimanje za zaposjedanje BiH zbog zemljopisnog položaja i zaštite Dalmacije, pogotovo Boke kotorske, kao i slabljenja utjecaja Srbije na južne Slavene te sprečavanja ruskog prodora na evropski jugoistok. No, poneki – pogotovo ugarski – političari smatrali su da je problematično pod vlast Monarhije dovesti još milion južnih Slavena. No, Monarhija je ipak smatrala da je bolje zaposjesti BiH te je članom 25. Berlinskog sporazuma Austro-Ugarska dobila posebna prava u Bosanskom pašaluku i Novopazarskom sandžaku.

Donesena je odluka da će Bosnu i Hercegovinu, koja će formalno ostati pod turskim vrhovništvom, zauzeti Austro-Ugarska i dovesti pod svoju jurisdikciju. Austro-Ugarska je dobila i pravo postavljanja vojnih posada u Sandžaku te održavanja i posjedovanja vojnih i opskrbnih puteva u cijelom Sandžaku. Monarhija je iskoristila svoj mandat, preuzimajući upravu nad BiH te održavajući vojne posade u Sandžaku zajedno s osmanskim jedinicama.

Berlinskom kongresu prethodio je tajni sporazum iz 1877., kojim je carska Rusija dala odriješene ruke Austro-Ugarskoj za zaposjedanje BiH. Ugovor je sklopljen uoči pripremanog ruskog rata protiv Turske, gdje je Austro-Ugarska imala ostati neutralna i opstruirati svaku vanjsku intervenciju protiv Rusije, da se ne bi ponovio scenarij iz Krimskog rata.

Austrougarski ministar vanjskih poslova Giula Andrasi (Gyula Andrassy) smatrao je vojnu kampanju sasvim jednostavnom, govorio je o "šetnji s limenom muzikom".

Tog mišljenja, međutim, nisu bili i Bosanci i Hercegovci. Bosanski prvaci burno su reagirali na vijest da je Osmansko carstvo BiH prepustilo na upravu Austro-Ugarskoj te su se odlučili organizirati vlastitu upravu i vojsku za otpor okupaciji.

Slušajte zapovjedi

U Sarajevu je formiran Narodni odbor, koji je počeo pripreme za oružani otpor austrougarskoj vojsci. Iako se Porta nije slagala s otporom, Narodni odbor je 7. jula 1878. godine iznudio ostavku Veli-paše koji je vršio dužnost komandanta vojnih snaga u Bosanskom ejaletu. Nakon protjerivanja valije i osmanske uprave, 27. jula 1878. godine formirana je Narodna vlada, koja je preuzela ulogu organizatora otpora okupaciji. Vojni poslovi su povjereni Samil-begu Selmanoviću Taslidžaku i Muhamedu Hadžijamakoviću, poslovi javne sigurnosti Abid-agi Gačaninu i Ahmedu ef. Naki, a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću. Nakon toga je Narodna vlada pozvala svo vojno sposobno stanovništvo da stupi u vojsku, a isti apel je upućen i kršćanskom stanovništvu. U radu Narodnog odbora učestvovali su i pravoslavci.

Glavni komandant austrougarskih okupacionih snaga bio je baron Josip Filipović, Hrvat etnicitetom. Njegov plan je bio da s trupama 13. korpusa i 18. divizije izvrši prodor glavnim komunikacijama u unutrašnjosti zemlje i da se zaposjednu važniji gradovi.

Kada su vojne pripreme bile konačno okončane, krajem jula 1878. godine, komandant austrijske vojske baron Josip Filipović, prije stupanja u vojne akcije okupacije, u ime austrougarskog cara je uputio proglas stanovništvu Bosne i Hercegovine u kojem je, između ostalog, zabilježeno i sljedeće:

“…Čete cara austrijskog i ugarskog kralja odlučile su preći granice vaše domovine. Njegovo veličanstvo sultan, želeći vam dobro, našao se ponukanim da vas povjeri zaštiti svog moćnog prijatelja cara i kralja. Naše oružje treba svakog da služi, a nikog da podjarmljuje, primite naše vojnike kao prijatelje, slušajte zapovjednike, prihvatite se svog posla. Plodovi vašeg rada bit će zaštićeni.”

U jeku užurbanih priprema Narodne vlade za oružani otpor, 29. jula 1878. godine iz Bosanske Gradiške i Bosanskog Broda stigao je telegram da je austrijska vojska počela prelaziti preko Save. Time je ozvaničen početak okupacije.

Odbrana domovine

Austro-Ugarska je naišla na žilav otpor u gotovo svim krajevima Bosne. Centralno mjesto otpora bio je glavni grad Sarajevo. Vođe otpora pozivale su narod, bez obzira na vjersku pripadnost, da se priključi odbrani domovine. Zanimljivo je da se u ovom pozivu spominju samo Bosna, njena prošlost i stanovništvo, bez spomena Osmanskog carstva i sultana. Očigledno, time se nastojalo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Iz Sarajeva su išli odredi ususret glavnoj austrougarskoj koloni, čiji je pravac kretanja bio uz rijeku Bosnu rutom Bosanski Brod – Doboj – Zenica – Sarajevo. Prvi poraz ova kolona doživjela je kod Maglaja 3. avgusta 1878. godine. Dok su u Hercegovini okupacione snage uspjele zauzeti Mostar i krenuti dalje prema Stocu. Kolona iz pravca Banje Luke išla je prema Travniku u nastojanju da se spoji s glavnom kolonom. Organizacija otpora na prostoru sjeveroistočne Bosne povjerena je muftiji Šemsekadiću.

Iako su se ustanici u međuvremenu organizirali i počeli s napadima na okupacione snage na području Bosanske krajine i Hercegovine, Filipović je tim borbama pridavao manji značaj podredivši se zauzimanju Sarajeva. Na žestok otpor ova kolona je naišla kod Žepča, potom kod Vranduka, na Klokotu u Kaknju i Visokom. Ipak, austrougarske snage stigle su 17. avgusta pred Sarajevo i započele s operacijom zauzimanja grada. Ovom operacijom je lično komandovao Filipović. Filipović je za sarajevsku akciju angažirao oko 14.000 vojnika i oficira i devet baterija artiljerije. Otpor je organizirao Muhamed ef. Hadžijamaković, sa sarajevskim uglednicima: Salih-agom Merhemićem, Edhem-agom Ćersijom, Muhamed-agom Šagoljem, Mehagom Hadžićem, braćom Muzaferija, Ahmedom ef. Nakom, Ismet-pašom Uzurnićem, Smail-begom Selmanovićem, Aleksandrom Kezićem i dr. Sarajevo je branilo oko 5.000 vojnika.

Nadmoćne okupacione snage naišle su na snažan otpor branilaca. U borbama su učešća uzele i žene i djevojke. Borbe su vođene 19. avgusta od 9 do 14 sati. Tada je otpor branilaca slomljen. Šest branilaca je osuđeno na robiju, a nekoliko desetina je osuđeno na smrt. Sam Muhamed Hadžijamaković je osuđen na smrt vješanjem. Prema podacima austrougarskog generalštaba, u bitki za Sarajevo poginulo je i ranjeno 370 austrougarskih vojnika. Računa se da su snage otpora imale oko 350 mrtvih i 1.500 ranjenih.

Na taj način Austro-Ugarska je uspostavila upravu u BiH. Naša zemlja tako će dospjeti pod upravu jedne velike srednjoevropske carevine koja će naredne četiri decenije iz temelja promijeniti politički, kulturni i ekonomski ambijent u našoj zemlji.

Žestoke borbe

Pad Sarajeva nije značio i kraj otpora. Okupacione snage su vodile žestoke borbe u Hercegovini, Bosanskoj krajini i sjeveroistočnoj Bosni. Na području Bosanske krajine Filipović je morao angažirati nove snage u operacijama na Kozarac, Prijedor, Ključ i dr. Bihać je pao 19., a Kladuša 20. oktobra 1878. godine. Žestok otpor iznenadio je Austro-Ugarsku, primoravši je da angažira znatno veće vojne efektive od planiranog, te da pretrpi velike materijalne i ljudske gubitke. U toku otpora Austro-Ugarska je angažirala oko 300.000 vojnika koji su u 76 borbi imali gubitke od oko 5.200 ljudi (178 oficira i 5.020 vojnika). Računa se da su snage otpora brojale oko 93.000 boraca, a gubici nisu poznati.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.