U tišini tekije Mejtaš u Sarajevu, Sarač Ismailove džamije, jedne od najstarijih u Bosni i Hercegovini, danas odzvanjaju jecaji i dove. Tu, gdje se poučavalo duhovnosti, znanju i ljubavi, više neće biti šejha Halila Hulusija Brzine. Njegov odlazak nije samo gubitak jednog života, već tišina koja ostaje kada ode učitelj.
Bio je borac – u najtežim godinama agresije na BiH, u jesen 1992., bio je među osnivačima Sedme muslimanske brigade. Kasnije je komandovao Prvim korpusom, a povukao se zbog bolesti. Posvetio se tekiji, u tesavvufu – duhovnoj nauci islama, gdje se nije prestajao boriti za čovjeka, za odgoj, znanje, vjeru.
Šejh Halil je govorio da se društvo mijenja kroz čovjeka – obrazovanog, skromnog, odgojenog, probuđenog. A za takve je živio, ostajući do kraja duhovni vodič. Njegov put bio je put tihe revolucije: ljubavlju i znanjem, molitvom i primjerom, riječima koje su grijale, pogledom koji je ulijevao mir.
Za oproštaj, evo kako je ranije Šejh Brzina objasnio duboki jaz između materijalnog blagostanja i istinske sreće koju može osigurati samo duhovnost:
- Svjedoci smo da je savremeno društvo, čini se danas više nego ikad, suočeno s mnogim izazovima bez konkretnih rješenja sa svijetlom perspektivom. Većina ljudi ne izgleda ni mirna, ni sretna, ni zadovoljna, premda im je tehnološki napredak osigurao privid udobnosti i sreće. Ni oni koji žive u materijalnom blagostanju nemaju garancije da će ostvariti životne radosti. Umjesto ljubavi, dopustili smo požudi i pohlepi da ovlada našim životima. Da bismo to promijenili, moramo naučiti kako preobraziti pohlepu i požudu u ljubav, jer je čovječanstvo stvoreno za ljubav, svi je želimo, ali samo rijetki znaju kako da je pronađu. Međutim, to preobraženje nemoguće je bez duhovne aktivnosti, aktivnosti koja nosi pozitivnu energiju mira, međusobnog pomaganja i istrajavanja u dobročinstvu. Budućnost svijeta, čini se, zavisi od toga.
