Bolji život nije nešto što se samo od sebe desi, kaže u ekskluzivnom razgovoru za "Dnevni avaz" Srđa Popović, čovjek koji je rušio balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, jedan od osnivača pokreta "Otpor" u Srbiji i osnivač Centra za primijenjene nenasilne akcije i strategije (CANVAS).

Pravednije društvo

Ovaj gostujući predavač na Harvardu, svojevrsni "profesionalni revolucionar", čije ime se posljednjih godina, često i neosnovano, veže za građanske proteste, počevši od arapskog svijeta, preko Turske i Gruzije, do Ukrajine, za naš list govori o demonstracijama bh. građana 7. februara prošle godine i najavljenom obilježavanju tog datuma ove godine te objašnjava da građani moraju shvatiti da im niko neće stvoriti pravednije društvo do oni sami. Također, komentira političke prilike u regionu i na svjetskoj sceni, kao i njihove refleksije.  

Sedmog februara ove godine navršit će se godina od velikih protesta u BiH. Narodni bunt u ovoj zemlji i dalje buja. Mogu li protesti donijeti promjene? Vi ste rušili Miloševića. Može li se i BiH osloboditi svojih diktatora?

Prošlogodišnji protesti u Bosni bili su masovni, energični, ali i neorganizovani, i, nažalost, u nekolicini slučajeva i nasilni. Koliki je to problem, najbolje ćemo vidjeti ako parafraziramo Saula Alinskog, čija je knjiga "Rules For Radikals" neka vrsta "aktivističke Biblije" širom svijeta. Alinski otprilike kaže: "Bijes je moćan faktor za mobilizaciju ljudi, ali sâm bijes, bez NADE i vizije drugačije sutrašnjice je destruktivan" i, kao što znamo, najčešće se završava nasiljem i incidentima.
 
U slučaju srpskog nenasilnog pokreta, kao i u slučaju desetina uspješnih pokreta širom svijeta, od Gandija do Valense, poštovano je nekoliko osnovnih principa. Prvi je VIZIJA, odnosno odgovor na pitanje: Ako bi ti imao čarobni štapić, kako bi tvoja zemlja izgledala sutra ujutro? Šta je taj san za koji se borimo? Drugi princip je JEDINSTVO: Ko su ljudi koji dijele tvoj san i ko su pojedinci, organizacije, partije, društvene grupe s kojima taj san planiraš da ostvariš? Bez jedinstva u podjeli tog sna, kakvo je poslije deset godina poraza 2000. godine uspostavila do tada raštimovana srpska opozicija, nema pobjede.
 
Treći princip je nenasilna disciplina. Svaki nenasilan pokret počiva na jasnoj odluci, politici, ideologiji i uvjerenju da je nenasilje ne samo vrhunski moralni i etički kriterij već i jedini realističan način da se dođe do promjene nabolje. Studije kažu da je u posljednjih 100 godina preko 300 nasilnih i nenasilnih pokreta pokušalo razne promjene širom svijeta. I da su nenasilni pokreti uspijevali dva puta češće. Bez vizije, jedinstva i nenasilne discipline, protesti su po pravilu neuspješni, a nerijetko praćeni i nasiljem, rušenjem, a ponekad, nažalost, i gubitkom onog najvrednijeg - ljudskih života.
 
Vaša organizacija održavala je predavanja o nenasilnim akcijama i strategijama u 40 zemalja svijeta. U februaru 2014. godine kazali ste da ste spremni pomoći i demonstrantima u BiH, ali da od vas niko pomoć nije tražio. Jeste li u međuvremenu djelovali u BiH?
 
Nikakvih kontakta nije bilo, niti nam se neko obratio za pomoć.
 
Obični ljudi

No, da Vas pitaju, šta bi bila Vaša poruka bh. građanima, koji danas žude za boljim životom?

Da pogledaju film "Gospodar prstenova". Hobiti su bili mali, voljeli da jedu i puše i živjeli udoban život, ali je baš njih zapalo da potegnu dug put i spašavaju cio svijet. Mi smo Srbiju počeli da mijenjamo onog dana kad smo shvatili da to neće niko drugi da uradi, već da moramo mi sami. Svijet mijenjaju obični ljudi. Bolji život nije nešto što se samo od sebe desi,
na tome morate da radite svakoga dana, da dajete svoj maksimum i na poslu i kod kuće.

Vjerujem da ima dosta mistifikacija, no mnogo se govori o ulozi Vaše organizacije u pomaganju grupama koje diljem svijeta dižu svoj glas i traže da se bolje živi? Gdje god se pojavi simbol "Otpora", stisnuta pesnica, tvrde da ste Vi umiješani.
 
Mislim da je nenasilna borba kao svjetski fenomen toliko uzela maha i da desetine grupa širom svijeta uče tehnike uspješne nenasilne borbe brzinom koja je teška ne za kontrolu već i za praćenje. Zato je potpuno besmisleno pripisivati neku naročitu ulogu u tom procesu malenom beogradskom NVO-u sa šest zaposlenih - osim možda one obrazovne. Mislim da je bitka 21. stoljeća bitka u znanju.

Da li će oni koji se bore za ljudska prava, slobodu, demokratiju, odgovornost vlasti naučiti kako da brže i efektnije izgrade uspješne i nenasilne pokrete, ili će oni koji u tome žele da ih spriječe, daveći medije, ili pokušavajući da od obrazovnih organizacija poput CANVAS-a naprave neku "babarogu", uspjeti da sačuvaju status quo i svoje monopole nad tim društvima? To je dinamika koja će odrediti gdje ide veliki svijet u 21. stoljeću. Za mene na svijetu postoje samo dvije vrste društava. U jednim društvima ljudi se plaše svoje vlasti. U drugim vlast se plaši svog naroda. Naravno, na svakom od nas je da odluči u kakvom od ta dva tipa društva bi htio da živi.

Demokratske slobode

Kako gledate na prilike u regiji? Osim Hrvatske, koja je u EU, ali suočena s brojnim unutrašnjim problemima, značajan dio regije je još na repu evropskih integracija.
 
Uprkos teškoćama, ja sam uvijek optimista. Mislim da nam je budućnost onoliko dobra koliko smo mi spremni da zapnemo, povučemo naprijed i prestanemo da kukamo i tražimo krivce, vanjske i unutrašnje, za našu "zlehudu sudbinu". Samosažalijevanje i pesimizam nam nikako nisu saveznici na putu za bolju budućnost.

Što smatrate glavnim problemima regije i kako se mogu ocijeniti demokratske slobode u ovom dijelu svijeta?
 
Uopće uzevši, demokratske slobode u našem regionu su kudikamo bolje nego prije, recimo, 15 godina. Raduje me da su i međuetnički odnosi u napretku. Vjerovatno polako shvatamo inače logičnu istinu - da će nam svima biti lakše ako se oslobodimo podjela iz prošlosti koje su nas razorile i ubuduće živimo kao dobre komšije.

Nisu krivi političari, krivi smo mi što im prolazi

- Ono što je, prema mom mišljenju, najveći izazov s kojim se suočavaju naša društva je izgradnja jakih institucija, borba protiv korupcije i partokratije, gdje pobjednik na izborima postavlja "funkcionere" po dubini terena - od direktora javnih preduzeća do nastavnika u školama i ljekara u domovima zdravlja.

Mislim da građanima regiona postaje sve više jasno da su demokratija i građanska država mnogo više od forme - zovimo tu formu ustavom, izborima ili zakonima - već da je suština demokratije stalna borba samih ljudi da se ta pravila poštuju, a izabrani predstavnici drže odgovornima, kako za svoja obećanja tako i za svoja djela. Nekad glasom, nekad peticijom, nekad šalom, nekad protestom... U prijevodu na srpskohrvatski, sada nepostojeći jezik koji smo mi "matorci" učili u osnovnoj školi: nisu nam krivi političari što nam je ovako ili onako - krivi smo mi ako im to prolazi!

Ujka Sem i Vođa Putin

Može li na prostoru Balkana doći do prelamanja interesa velikih sila i kakve to posljedice može ostaviti?
 
Svakako da je zahlađenje odnosa Zapada i Rusije izazvano situacijom u Ukrajini jedna od najvećih prijetnji svjetskoj stabilnosti. To utječe na mnoge dijelove svijeta, pa ni Balkan nije izuzetak. Jedna od prvih i najkatastrofalnijih posljedica ovih događaja, koja pogađa pet evropskih zemalja, uključujući i Srbiju, svakako je otkazivanje projekta „Južni tok“. Srećom, Balkan danas nije, a nadam se da više nikada neće ni biti, teren za sukob velikih sila, niti smo im u 21. stoljeću naročito interesantni. Mislim da je za političare na Balkanu izuzetno važno da shvate da nema previše vajde od pozivanja na "Ujka Sema" ili udvaranja "Vođi Putinu", nego u se i u svoje kljuse.