Bosna i Hercegovina se svakog decembra pohvali novim kvotama za uvoz radne snage, kao da je to dokaz modernizacije i hrabrog ekonomskog iskoraka. Ove godine – 7.229 dozvola. Bravo. Pljesak. A onda se suočimo s realnošću: ni lanjske nisu iskorištene. Zašto? Zato što je, kao i uvijek, najveća prepreka – sama država.

Tržište vrišti za radnicima. Poslodavci mole. Ljudi odlaze. Ali papiri stoje. Adnan Smailbegović to kaže najjednostavnije: nema liberalizacije, nema procedura, sve traje predugo. I onda dođemo do apsurda – firme trebaju deset radnika, država im “dovede” dva, za šest mjeseci, ako ambasada uspije zakazati termin.

Umjesto da sistem bude servis tržišta, on je prepreka tržištu. Nostrifikacije za niskokvalifikovane radnike, provjere pasivnih nezaposlenih koji ni ne žele posao, pretrpane službe za strance, potkapacitirane ambasade… To sve zajedno izgleda kao da je BiH birokratiju izvezla direktno iz Sovjetskog Saveza, a onda je zaboravila ažurirati.

I tu je najveća ironija: svi znaju da nam radnici trebaju - samo država ne zna omogućiti da ti radnici stvarno dođu.

Uvoz radne snage nije nikakva filozofija ni prijetnja domaćim radnicima. Prijetnja je sistem koji tretira svaki zahtjev kao sumnjivu operaciju, a ne kao način da ekonomija preživi.

Sve što trebaju da puste tržište da slobodno radi te da firme slobodno zapošljavaju i razvijaju poslovanje u skladu sa svojim potrebama. No, čini se da politička klasa ovdje i dalje razmišlja kao da živimo u 1968. godini. To i ne treba posebno da čudi s obzirom na to da ih najveći dio radni vijek provodi na budžetskoj sisi.

Ako želimo da ove kvote imaju smisla, moramo razdvojiti aktivne i pasivne tražioce posla, digitalizirati procese, skratiti rokove i ojačati ambasade. Inače će i iduće godine Vlada objaviti nove kvote - a tržište će dobiti isto što i dosad: nijedno rješenje i još jednu godinu čekanja. Time će ekonomija ostati lošija nego što je trebala biti. Ne zato što sama nije mogla stvoriti, nego jer joj država to nije dozvolila.