Od brojnih protagonista stranaka Trojke i pratećih aktivista, pri čemu se posebno isticala Naša stranka, godinama smo slušali istu tezu: da su „velike teme“ koje se bave identitetom, sigurnošću i državom tek apstrakcije kojima se namjerno skreće pažnja s konkretnih problema građana, te da se politika mora svesti na „životne stvari“ – trotoare, saobraćaj i komunalije.
I konačno, nakon dugih godina čamljenja u opoziciji, Trojka je došla na vlast – kako na nivou Kantona Sarajevo, gdje upravljaju već sedam godina, tako i na višim nivoima vlasti. O njihovim rezultatima na entitetskom i državnom nivou nekom drugom prilikom, ali je indikativno da su upravo na terenu „konkretnih životnih stvari“, na kojem su sami insistirali da budu ocjenjivani, doživjeli potpuni debakl.
Od deratizacije koja se ne provodi pa leptospiroza pohara grad, preko snijega koji parališe Sarajevo, do problema s odvozom smeća – Trojka iz mjeseca u mjesec dokazuje da podbacuje upravo na elementarnim pitanjima obnašanja vlasti.
Posebno je porazno to što se, umjesto preuzimanja odgovornosti, nudi poricanje stvarnosti. Građanima se poručuje da ne vjeruju vlastitim očima, snimcima i iskustvu, već saopćenjima i Facebook objavama. U takvom svijetu zaglavljeni tramvaji postaju „dezinformacija“, zaleđena stajališta „pretjerivanje“, a kolaps sistema – problem komunikacije. To nije upravljanje, to je bježanje od odgovornosti.
Ovdje se, zapravo, ogolila jedna dublja zabluda: ideja da je država nešto sekundarno i da je moguće imati „normalan život“ bez funkcionalnih institucija. Ne može. Trotoar se ne čisti sam. Tramvaj ne vozi sam. Sistem ne radi sam. I svaki put kada se država svede na floskulu, a institucije na PR, ishod je isti – haos u prvoj ozbiljnijoj krizi.
U tome leži i najdublji problem Trojke. Dok se iz opozicije pohodilo skupštine, pisala saopćenja i šlihtalo ambasadorima, vlastite sposobnosti mogle su djelovati znatno veće nego što jesu. Pri tome se zanemarivala ključna činjenica: Trojka jednostavno nema niti je imala kvalitetne kadrove za vođenje države - što, da se razumijemo, ne znači da ih SDA i slični posjeduju.
Ne samo da u njihovim rukovodstvima ne sjede naročito ostvareni i sposobni ljudi, nego u međuvremenu nisu učinili apsolutno ništa da u upravljačke strukture privuku dokazane i kompetentne stručnjake. Naprotiv, sistem su napunili partijskim poslušnicima, jaranima i suprugama od jarana, čije se biografije često svode na JMBG.
Rezultat je bio predvidljiv - raspad sistema na svim nivoima. I to je, zapravo, najveća izdaja Trojke. Oni nisu izdali ni državu ni Bošnjake, kako ih SDA botovija redovno optužuje. Ali jesu izdali nadu da u ovoj zemlji može postojati ozbiljna, stručna i poštena vlast.
Umjesto nje dobili smo produžetak najgorih praksi SDA uz još gore kadrove i nešto novije tramvaje.
