Je li rat svih protiv svih zaista prirodno stanje čovjeka, kako je smatrao Hobs (Thomas Hobbes)?
Ili smo ipak plemeniti divljaci koji teže miru, kako je smatrao Ruso (Jean-Jacques Rousseau)?
Na filozofsku dilemu brutalno odgovaraju historijske knjige, prepune kravavih ratova. U njima se mir spominje kao izuzetak, a rat kao stalna pozadinska buka civilizacije, koja mijenja samo intenzitet i frekvenciju.
Od pećinskih plemena do danas, ljude u rat tjeraju četiri jahača apokalipse: moć, strah, resursi i ideologija. Karl Marks (Marx) ih je sveo na jedan, klasni faktor. Svaki rat otpočne vladajuća klasa, gladna moći i resursa, čija su djeca na sigurnom. Podanici ratuju, omađijani ideologijom ili zarobljeni strahom.
Dok iz kafića gledamo napade i kontranapade raketama i dronovima na Bliskom istoku, sve je tanja granica između stvarnog i informacionog rata. Današnji čovjek ima moćno novo oružje, pa prvi metak više ne dolazi iz puške, već iz tastature.
Jedan klik i na frontu smo, u ratu koji ne završava. Mnogo je verzija stvarnosti, a pobjeđuje ona koja se najbolje prodaje, dok agresori tvrde da ratuju u ime mira.
Da li je moguće odgojiti pametniju generaciju, bolju i mudriju od nas? Hoće li odbiti da ubiju i poginu za interese vladajuće klase, kao što naša generacija nije znala?
