Prije godinu premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk govorio je kako se Skenderija “ne smije rušiti”, kako je ona simbol Sarajeva, njegovog identiteta, arhitekture i kulture. Upozoravao je da postoje oni koji bi taj prostor pretvorili u nešto drugo i tvrdio da Skenderija zaslužuje “novu energiju”, ali bez gubitka svog duha.
Godinu kasnije, Skenderija se zaista ruši.
Doduše, ne onako kako su zamišljali sarajevski romantičari urbane apokalipse – nisu došli bageri, tajkuni ni investitori s renderima staklenih kula. Nije je progutao kapitalizam. Nije je uništila privatizacija. Nije je srušio “neoliberalizam” kojim se u ovom gradu plaše djeca.
Ruši se sama od sebe. Od starosti, dotrajalosti i višedecenijskog nemara vlasti koje su se zaklinjale da je čuvaju. Krov pada dok se unutra održava Sajam knjige. Sve aktivnosti jučer su obustavljene jer objekat više nije siguran. Simbol Sarajeva danas više liči na kulisu postapokaliptičnog filma nego na olimpijski centar evropskog grada.
I to je možda najbolji opis današnjeg Sarajeva: grad koji se panično boji svake promjene, ali se potpuno pomirio s propadanjem. Ovdje je svaka ozbiljna gradnja unaprijed proglašena urbanističkim zločinom, svaki investitor potencijalnim okupatorom, a svaki pokušaj modernizacije napadom na “dušu grada”. Istovremeno, ono što već postoji ostavlja se da polako istruhne pred očima javnosti, jer ovi zaista ne umiju okrečiti ono što im je Tito ostavio.
Sarajevo danas živi u fantazmagoriji vlastite prošlosti. U gradu u kojem se i dalje emotivno živi od Olimpijade 1984., dok objekti iz tog perioda doslovno otpadaju komad po komad. Kao da je dovoljno vikati “Skenderija je simbol” pa će armatura sama od sebe prestati hrđati.
A simboli bez ulaganja na kraju postanu ruševine. Najapsurdnije u cijeloj priči jeste što Sarajevo nije biralo između očuvanja Skenderije i njene komercijalizacije. Izabralo je treću opciju: da se ništa ozbiljno ne uradi. Da se godinama pričaju iste priče o identitetu, emocijama i historiji, dok plafoni padaju, instalacije propadaju i objekat postaje opasan za ljude.
U Sarajevu se često vodi rat protiv imaginarnog investitora, dok stvarni neprijatelj sjedi mnogo bliže – u kombinaciji nesposobnosti, birokratije i kolektivne opsjednutosti prošlošću. I zato Skenderiju danas nije srušio kapitalizam. Srušile su je malograđanska etika i urbana patetika.
