Nije da nismo znali, jer se crne hronike najviše čitaju. Nisu to slučajevi tamo u dalekom i dekadentnom svijetu, nego domaći, o kojima zabrinjavajuće učestalo čitamo u istim tim popularnim crnim hronikama, o malim horor i psihotrilerima iz našeg sokaka, nad kojima se snebivamo, u nevjerici da se to dešava i kod nas.

Umno rastrojeni „homotranzicikus“, kako ga je nazvao Abdulah Sidran, očito zna da nas prenerazi, ne jednom, nego nebrojeno puta.

Prečesto se već krvniku čudom čudili kako je tako „fin čovjek“ mogao počiniti svirep zločin, ali čudi čuđenje kada to uradi neko kome selo ne smije ni da zucne, jer je on lokalna „budala“ s kojom se nije uputno zavađati jer zna da potegne pištolj i kad nije veća kavga posrijedi.

Komšije i supružnici najčešće šute zarad, ko zna, nekih „viših ciljeva“, u šta ne možemo da proniknemo, dok javnost opet reagira sa zaprepaštenjem, koje traje po nekoliko dana, a onda će se opet zamrznuti i probuditi kada se desi još jedno ubistvo nedužnog djeteta.

Ono što ovom društvu sigurno treba, a počesto je u proteklim godinama nazivano bolesnim, jeste samopomoć.

Međutim, do samopomoći put vodi prvo od priznanja da je samopomoć potrebna, i da nismo najčistiji, najpošteniji, najzdraviji, najmoralniji, najljepši, najjači, najpametniji i u svemu ostalom „najnarod“ na svijetu, kojem nema ko šta da priča i objašnjava jer zna sve, kao da se kod nas nasilja i opačine ne dešavaju, nego samo tamo u nekom dalekom dekadentnom svijetu.

Dok ne dođemo na taj nivo, svakodnevno ćemo čitati crne hronike pune slučajeva brutalnih ubistava mališana poput Ajnura Smole u Kaknju ili Smaje Ćesira u Hadžićima.