U Bosni se kaže: "Sirotinjo, i Bogu si teška." Koliko smo to puta samo čuli otkako je zemlja u Dubravama zatrpala četiri života? Sirote koji su kopanjem uglja zarađivali da prehrane ukućane. Golim rukama, ne misleći o sebi, riskirali su sve da svojima donesu koru hljeba.
Adel Šehić imao je 26 godina. Nije imao drugog izbora osim da nafaku traži u nesigurnim jamama. Iza njega ostao je jednogodišnji sin, sada siroče.
I drugi poput Adela, prepušteni beznađu i propadanju, izgubili su život u goloj borbi za preživljavanje u sirotinjskoj zemlji.
Šta će reći mladost koja je u istoj situaciji? Bježati iz ove zemlje želi 65 posto mladih. Istraživanja kažu po svaku cijenu! Jer ne žele bolji život platiti najvišom cijenom - svojim životom.
Kome sad fakturirati tugu iz Dubrava? Od koga će njihovi najmiliji tražiti utjehu i ko im je može dati?
Kroz svoje golgote prolaze i hiljade drugih mladića, koji ne vide svjetlo u ovom bh. tunelu. Drama 28 radnika iz Gračanice i Doboj-Istoka koji su išli po hljeb na građevine u Kataru, gdje ih je prevarant ostavio bez marke, također se nema kome staviti na račun. A morala bi.
Od sirotinje svi okreću glavu i dižu ruke, najviše oni u foteljama koji su im trebali dati drugu, bolju šansu. A ne treba ih pustiti! Mladost treba od njih tražiti bolju budućnost. I oni se moraju sjećati Adela. I Edina Herića i Alema Dedića i Arifa Alibašića. I ostalih.
