U najbližem komšiluku kuće u kojoj je stanovala moja porodica, na uglu ulica Muftije Džabića i Zmaja od Bosne u mahali Stupnica, nalazio se kompleks zgrada opkoljen zidom. Kompleks se sastojao od kuće bosanskog tipa građene na sprat koja je služila za stanovanje, a nalazila se na jednom kraju velike avlije, dok je na drugom bila zgrada koja je nekada služila kao ahar (zgrada za smještaj konja), prepravljena i opremljena za stanovanje te je služila za prijeme i zabave.
Ansambl građevina
Taj ansambl građevina bio je kompletiran nizom zgrada koje su služile u razne svrhe. Dio je bio skladište građevinskog materijala, drugi garaža u kojoj je, u vrijeme kada se događa ova priča, ležao napušteni putnički automobil, a treći je bio štala iz dva dijela, od kojih je jedan služio kao konjušnica, a drugi za smještaj krava.
Cijeli taj kompleks, zgrade za stanovanje, pomoćne i gospodarske zgrade, uključujući i veliku avliju i cvijetnjak ispred kuće koja je služila za stanovanje, bio je podijeljen na dva strogo odijeljena dijela, od kojih je jedan bio kuća porodice Salihagić, a drugi ekonomski prostor. Sav taj izgrađeni i slobodni prostor između bio je obuhvaćen visokim zidom i podijeljen na veliku travnatu avliju i na vrt za gajenje cvijeća u kojem se nalazio i paviljon za sjedenje u hladovini, najčešće uz kafu.
Ta velika ravna travnata prava banjalučka avlija bila je odlično mjesto za igranje nogometa, a problem za igrače pravio je samo ogromni brijest izrastao u desnom uglu avlije. Na avliju se nastavljao veliki vrt u kojem je manji prednji dio služio kao povrtnjak, a drugi veći kao voćnjak u kojem su dominirale kruške kajzerice, jabuke kanaderice i zvečarke, velike plave šljive stambolke i brojna stabla muških tunja, dok je sav taj voćnjak bio prošaran nasadima malina i jagoda. Bilo je to imanje poznatog građanina Banje Luke građevinskog poduzetnika, inžinjera, političara i poslovnog čovjeka Suljage Salihagića.
Suljaga je bio rodom iz Kotor-Varoši. I on je, kao i mnogi Bošnjaci koji su poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine počeli odlaziti na studije u Beč, Zagreb ili Beograd, nakon završetka studija u Beču, napustio rodni kraj i naselio se u Banjoj Luci. Kao i najveći broj muslimanskih intelektualaca koji su stekli diplome, i on se odmah umirazio u prebogatoj porodici Đinića, tj. oženio se od Hamdibega Đinića, čija mu je kćer donijela u miraz ne samo bogat nakit i mnogo kuća, kmeta i drugih dobara nego i cijeli taj kompleks i uz to i prekrasnu vilu u mahali Dolac, koja se nalazila u parku visokih borova na samom prilazu ka najpoznatijoj banjalučkoj plaži na Vrbasu zvanoj Halilovac, u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata bila jedno vrijeme Dječija bolnica.
Izvanjski element
S ovom ženom Suljaga je dobio sina Bekira, a nakon njene smrti ponovo se oženio iz prebogate i isto tako ugledne porodice Bakirbega Tuzlića, njegovom najmlađom kćerkom po imenu Ifaket, koja je, kao i ona prva, Suljagi donijela ogroman miraz. S Ifaket hanumom Suljaga je dobio dvojicu sinova Omera i Halila, s kojima sam ja bio u prijateljstvu.
S porodicom Suljage Salihagića, pa i s njegovom djecom sam dolazio u kontakt kao najbliži komšija, a kad su Omer i Halil malo odrasli, Ifaket hanuma je molila moju majku da se ja igram s njenim sinovima, pa sam odlazio u njihovu kuću da bih s njima u igri provodio izvjesno vrijeme, odnosno dok mi ne bi dodijalo, jer su obojica bili mlađi od mene, a i kuća je za mene bila neudoban i premalen prostor za igru na kakvu sam ja navikao. Meni, naime, nije bilo drago da idem u njihovu kuću, u kojoj je bio uveden drugačiji red nego što je bio onaj koji je vladao u našim bosanskim kućama.
U kući Suljage i Ifaket hanume vladao je jedan red koji je bio kombinacija bečkog i našeg načina života, a sve se odigravalo u zatvorenom prostoru i pod nadzorom odgojiteljice. U nas je stvar bila sasvim drugačije uređena. I ja sam, također, imao ženu koja je pazila na mene, a zvala se Olga i veoma me je voljela, kao i ja nju, ali ona je bila sastavni dio ansambla naše kuće, a ne neki izvanjski element koji je nadzirao naš život i ponašanje.
Druga stvar koja je razlikovala naš način odgoja i onaj koji sam našao u Suljaginoj kući bila je sloboda koju smo mi uživali i u kući i izvan nje, tj. u bašti ili zgradama oko kuće, na tavanu i u raznim ostavama, hambarima i sličnim mjestima, gdje je bilo mnoštvo za nas zanimljivih stvari, dok toga nije bilo u Suljaginoj kući, gdje smo imali samo jednu sobu za igru i tu bili zatvoreni sve vrijeme i pod nadzorom odgojiteljice.
Treća stvar se sastojala u tome što je druženje bilo slobodno i sva djeca iz mahale su imala pristup i mogućnost da se sa mnom igraju bilo u kući ili izvan nje, dok je ovdje izbor djece koja su imala pristup u kuću bio veoma pažljiv i mi djeca smo bili dijeljeni po nekom kriteriju koji je nama bio nepoznat i neshvatljiv, budući da smo svi imali iste želje i navike i igrali se istih igara i živjeli takoreći kao jedna velika porodica.
