KOLUMNE

Osvrt s američke verande: Zadnja pošta Njujork

Piše: Erol AVDOVIĆ

4.11.2017

Onomad smo, hvatajući posljednje sunčane zrake „Indijanskog ljeta”, kako se u Americi zove ono Miholjsko, moja Nalan i ja prohodali sve od “Battery Parka”, na samom dnu Menhetna, gdje su bile zgrade blizanci (Svjetskog trgovinskog centra, WTC), pa do podnožja “Empire State Buildinga”, nekada najviše zgrade na svijetu.

Rusi oko nas

Tu smo promenadu više od pola otabanali uz lijevu obalu rijeke Hudson. Preko te vode se iz Njujorka vide siluete urbanog Nju Džersija, dok grabite stazom za bicikliste i pješake, uz koju strpljivi ribari, Kinezi ili drugi Azijati na blinker love srebrenu atlantsku ribu.

Pazili smo kako koračamo, jer u Njujorku je običaj da jedni drugima pomažete, a ne smetate, dok svako hita prema svom cilju - suprotno ili u pravcu Wall Streeta. Ili na neki od dokova na velikoj vodi koja vas sa svih strana okružuje. Ovdje, kao na usidrenom brodu, već smo odavno svikli i na muziku različitih jezičkih melodija: raspoznajemo Japance, Špance i Portugalce, čak i razne, a tako slične Skandinavce, a o Nijemcima i Turcima da ne govorimo. I Ruse, i sve njihove slavenske nijanse!

Često moja žena i ja započnemo priču kome je sve Njujork - zadnja adresa. I kako je Istanbul možda ljepši, ali je Njujork jači, jer su ljudi ovdje slobodniji. Najslobodniji!

Eto, u takvu se sretno opuštenu, nepretencioznu, običnim radostima življenja zaokupljenu masu zaletio manijak bizarnog izgleda s ruskim prezimenom, mrmljajući (opet) na arapskom riječi otete od skromnih vjernika - i pretvorene u mantru koja je postala uzvik bezumnih ubica.

Grehota je njegove riječi ponoviti, jer taj je uzbekistanski Sejfo, “razmišljajući” na maternjem, valjda ruskom jeziku, ako su takvi maloumnici uopće u stanju ljudski misliti, upao među ljude i bez ikakvog razloga pobio osmero iz Argentine, Njemačke, Belgije i Amerike. Polomio je i dva puta toliko Njujorčana koji su tog 31. oktobra 2017. godine željeli tuda da potrče za suncem i bace pokoju neambicioznu riječ ljubavi, sjećanja ili nade u grotlo grada u kome se doista trči za novcem, ali i za svjetlošću.

Volio bih zato znati šta taj tip sa suhom bradom i iščupanim brkovima koji se zaletio u nas (jer to je i naše šetalište), s licem ekscentrika punog klonirane bezličnosti i odvratnosti vlastitog postojanja, uopće zna o Njujorku. I zašto je ovdje došao iz vlastitog ništavila. Je li on uopće imao oči ili je u grad zalutao kao duhovni slijepac?

“Kad taj grad pogledate s mosta ‘Queensboro’, to je uvijek grad koga vidite prvi put”, napisao je Skot Ficdžerald (F. Scott Fidzgerald) u “Velikom Getzbiju”, diveći se gradu iz istog ugla, kome se i ja svako jutro divim sa svojih njujorških pendžera.

Baš me briga za politiku i to što ovog uzbekistanskog beznadežnika Donald Tramp (Trump) želi poslati na ono sramotno mjesto na Gvantanamu, koga se stide svi pametni Amerikanci. Ili njegovo “muslimansko” ime iskoristi da mijenja američku imigracionu politiku. Više ne marim!

Ali, moram ovdje uzviknuti rečenicu američke pjesnikinje Doroti Parker (Dorothy) kako je London sam sebi dovoljan, Pariz uvijek rezigniran, ali je samo Njujork uvijek pun nade. Zar to nije himna za sve nas imigrante, izbjeglice, pa čak i avanturiste koji su ovdje željeli samo okušati vlastitu sreću.  

Njujork: Ljudi su ovdje najslobodniji

Zašto i kako

Kako je uopće moguće da je ovaj tip koji je minulog jula dobio treće dijete - sina, kakvom se potomstvu svi normalni vesele, ostao bez nade tu nadomak Njujorka i s dva plastična pištolja na vodu i kamionetom čije iznajmljivanje u Nju Džersiju, odakle je došao, košta 19 dolara na dan, krenuo da obara ljude kao šahovske pijune otvarajući im kapiju tragedije i vrata sirotišta za svoje troje djece? Kakooooo!

Naravno, “Njujork je i ružan grad. Njegova klima je skandalozna, a njegova politika služi za zaplašivanje djece, saobraćaj je ovdje ludilo, a konkurencija ubitačna. Ali, sve to nestane ako ste jednom živjeli u Njujorku i on postao vaš dom. Onda vam nijedno drugo mjesto nije dovoljno dobro”, primijetio je još prošlog stoljeća i nobelovac Džon Štajnbek (John Steinbeck).

Sve i da je taj uzbekistanski nesretnik s dva ruska prezimena (Saipov i Habibulajevič) udisao samo nervozu umjesto pozitivnu energiju ovog grada - ostaje to pitanje zašto je njegov bolesni bijes proključao ovdje i sada, iako se, kažu, radikalizirao ranije. I to putem socijalnih mreža.

Opravdano se, dakle, pitati ko je taj lik? Upravo u trenutku dok nam Facebook priznaje da je više od 150 miliona Amerikanaca (znači svaki drugi) bilo podložno ruskim utjecajima putem ove socijalne mreže. I dok se oko Trampa steže obruč zbog njegovih ruskih veza!

"Vi panjimajete"? Razumijete, zar ne?

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.