Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

U novembru se obilježava Međunarodni dan djeteta s ciljem ukazivanja na nužnost brige o djeci i maloljetnicima, zaštiti djece od zloupotrebe, nasilja i diskriminacije. Konvencija o pravima djeteta ističe ključne aspekte brige o djeci. 

Odakle netrpeljivost

Ističe da se odrasli moraju brinuti o djeci. No je li to tako? U prošlom ratu u BiH djeca nisu bila ni na koji način zaštićena. Nažalost, mnogo ih je poginulo od gelera granata i, što je još monstruoznije, od snajperskog metka. Njegovo veličanstvo dijete nije bilo sveto. Dječiji tek začeti život nije značio ništa. 

Neko je gledao dijete kroz nišan i pucao u njega. Oduzeo mu život. Od Konvencije nije ostalo ništa. Samo male humke u cijeloj BiH.

Prošao je rat, a nakon toga su djeca počela učiti mrziti i biti nasilnici. Nekima od njih život njihovih vršnjaka podjednako nije značio ništa kao ni onim starijim u ratu. U godinama poslije rata sve češće smo svjedočili surovim obračunima među djecom.

Među tinejdžerima. I danas svjedočimo. Pitamo se odakle toliko netrpeljivosti među njima. Mi ih tome naučili, gospodo. Nisu sami od sebe. Djeca koja žive u mržnji, netrpeljivosti, huškanju i stalnom zazivanju nekog novog rata rade samo ono što vide. Imitiraju odrasle kojima se zbog brutalnosti dive.

Sjećam se razgovora s dvojicom dječaka od desetak godina. Pitala sam ih ko im je uzor. Uglas su mi dali ime jednog kriminalca. Pitala sam ih zašto, a njihov odgovor je glasio: "Zato što svaki put u novinama ima nove tenisice, nove naočale i skupi motor". Nisu im, dakle, ovu oduševljenost udahnule kompjuterske igrice, kako često volimo reći sklanjajući odgovornost od sebe, nego mi, odrasli. Mi koji objavljujemo tekstove o kriminalcima kao uzoritim građanima čije fotografije zauzimaju naslovnice novina i čiji prljavi posao postaje predmetom divljenja. U dječijim igricama uvijek postoji barem jedan pozitivan lik koji pobijedi, a nažalost u svijetu oko naše djece takvih junaka nema.

Saučesnici zloupotrebe

Oko sebe vidimo i sve više djece, tek puke djece, prijestupnika, koje odrasli koriste za pomoć u pljačkama. Vidimo sve više djece izbačene na ulicu jer o njima nema brige. Loše se ponašaju u školi. Šta učiniti? Brzo im sniziti ocjenu iz vladanja, izbaciti iz svih školskih sekcija i konačno ubaciti ih u naručje kriminalcima na ulici. U njihovom životu su tada novi idoli koji ih objeručke prihvataju i zloupotrebljavaju njihovo djetinjstvo.

Koliko puta smo samo prošli pored djece koja prose. Musave, čupave i nerijetko prljave djece kojoj rado damo koju paru vjerujući da smo uradili dobro djelo i zaslužili nagradu negdje drugdje. No je li to baš tako? Ili smo, zapravo, saučesnici najgoreg oblika zloupotrebe djece? Saučesnici smo u zločinu i ništa više od tog. Nema tu dobrog djela. To dijete se neće najesti, dobiti novu odjeću ili obuću, nego će novac dati onima koji su ih izbacili na ulicu da prose. Koji su zloupotrijebili njihovu čednost i onemogućili im život zaštićen od zloupotrebe.

Stoga, svaki dan kad prođemo pored jednog djeteta, mi prolazimo pored nas samih koji smo nekad bili djeca i djece koja će nekad biti mi. A kakvi smo to mi koji se pronalazimo u djeci?